KAJFOLK

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UREĐUJE PREŠTIMANI MLADEN RAFAJ

  1. 25.11.2013.

 

 

Svrha ove stranice je da pokaže dio bogatog glazbenog narodnog stvaralaštva Hrvata kajkavaca,  pokuša razjasniti kulturu, uključivo pretkršćansku vjeru i mitologiju, na kojoj se to stvaralaštvo osnivalo,  te posluži kao izvor za buduća djela rađena u hrvatskoj narodnoj tradiciji.

 

Slabo poznavajući svoju pretkršćansku i kršćansku kulturu lako kao narod padamo pod tuđe utjecaje i postajemo kopija stranih kultura, gubimo stvaralački poticaj jer ne koristimo energiju skupljenu u našim hrvatskim korijenima. Naši umjetnici, pjesnici i slikari ne koriste se narodnim stvaralaštvom kao nadahnućem, kao Grci, Rimljani, Poljaci, Indijci. Prevelikom uvozu kulturnih dobara slijedi preveliki uvoz materijalnih dobara, pa domaća nezaposlenost i kriza društva.

 

Za naše pretke najvažnije je bilo preživjeti; zato su se molili Bogu, da ukroti prirodne sile koje je stvorio i kojima vlada, te ih učini ljudima na korist, a ne na štetu. Te molitve su izražavali u obrednim pjesmama.

Nakon toga su došle sjetvene, žnjačke/žetvene, te na koncu i ljubavne i šaljive pjesme.

 

Istraživanja o hrvatskoj i pra-slavenskoj starini ne mogu se osnivati na pismenim izvorima jer ih nije bilo, ili su prošli kroz cenzuru drugih naroda. Mogu se osnivati samo na usmenim izvorima, u ovom slučaju izvornim narodnim popevkama, te u „slavenskom i općeindoeuropskom kontekstu“ (T. Vinšćak).

„Grci, Rimljani, Kelti, Židovi i Indijci imaju svoju drevnu mitologiju zapisanu u svetim knjigama, koje su nastale i prenose se tijekomm vremena kao literarna djela, a Hrvati i ostali Slaveni breme svoje kulturne baštine čuvaju u sebi i prenose s koljena na koljeno usmenim putem“ (T. Vinšćak)

„Iz jezične srodnosti proizlazi da Indijci i slavenski narodi imaju prastaro zajedničko kulturno naslijeđe“ (R. Katičić).

„Na temelju jurjevskih i ivanjskih pjesama koje su nastale na prostorima gdje žive pripadnici baltičkih i slavenskih naroda, Katičić je pokazao da i Baltoslaveni imaju, i da su imali, isto kao Arijci, Grci, Latini i Kelti, drevnu sakralnu pretkršćansku mitološku poeziju“ (T. Vinšćak).

„Više od tisuću godina je prošlo od kada su Hrvati, a potom i ostali Slaveni primili kršćanstvo. Da je kršćanstvo palo na golo i neplodno tlo, ono ne bi zaživjelo tako bujno i snažno. Kršćanstvo je u Slavena palo na pripravljenu duhovnu podlogu, a ta je podloga bila vjera u Boga, tvorca i čuvara sveg vidljivog nam svijeta“ (A.S.Kajsarov)

„Negdje su ta dva svijeta, pretkršćanski i kršćanski, našla zajednički jezik, kao npr. u božićnim običajima u Hrvata, kad na Badnjak, na kućnom ognjištu gori hrastov panj badnjak, povezujući tako svijet živih sa svijetom mrtvih i dajući nadu u ponovno rađanje sunca, Boga i ljudi“ (T. Vinšćak)

 

Kao i ljudi, vjera i mitovi izraženi u pjesmama  prošli su više stupnjeva;  lovačko-sakupljački (sa naglašenom ulogom drveća i životinja), zemljoradnički, pastirski...

Prošli su i monoteistički stupanj (Brahman), stupanj dvojstva (Ahura Mazda, Ahriman) i trojstva (Brahma, Višnu, Šiva). Ponekad u istoj pjesmi možemo sagledati više stupnjeva razvoja.

Zanimljivo je pitanje tko je u našim narodnim pjesmama Brahman, tko Ahura Mazda, tko Šiva?

 

Prvi mit je mit o stvaranju svijeta; taj mit prepoznajem u popevki „Izniknulo drevčece“, slabo interpretiranoj u našem folkloru.

 

https://www.youtube.com/watch?v=6iMwe3OO4dc&list=PLvM7htQ4m6xLrf349pj76xN-lwKObOhRM&index=1

 

 

2. 23.12.2013.

 

Mit o stvaranju svijeta prepoznajem i u popevki „Vu toj črnoj gori žarki oganj gori“.

Kad spojimo uvide iz nekoliko zapisa ove popevke, dobivamo slijedeću priču o stvaranju svijeta/godine;

 

Vu toj črnoj gori – črna, čarna, čarobna gora je stanište bogova u koju smrtnici nemaju pristupa. U nekim pričama zato gora ima staklene stijene, po kojima je nemoguće penjanje.

 

Junak (Juro/Đuro, Ivan, stvaralac godišnjeg ciklusa) okružen je sa dvanaestoro braće – mjeseci. Djevojka/sestra (Jela/Đurđica, Mara) pomaže njegovu promjenu iz ognja (vedski Agni), čiste energije, pratvari, u svijet – od njegovih kosti rade se mosti (zbog rime). U Vedama je objašnjen par Šiva/Šakti (kod nas Juro/Jela, Ivo/Mara) kao duh, svijest i kreativna energija. Šiva Nataradža je prikazan kao božanstvo koje kroz svoj ples stvara svijet. Šivaistima je Šiva vrhovno božanstvo, u hinduizmu ga drže dijelom trojstva (Trimurti) Brahma – Višnu – Šiva.

 

U nordijskom epu ima priča o stvaranju svijeta od dijelova diva Ymira:

 

„Braća (Odin, Vili, Vej) odniješe Ymirovo tijelo u središte Ginnungagapa i od mesa načiniše zemlju, od krvi rijeke, jezera, more i ocean kojim okružiše zemlju. Od kostiju napraviše planine, od zubi i čeljusti kamenje i stijene. Od lubanje stvoriše nebo i postaviše ga iznad zemlje. Od Ymirova mozga napraviše oblake.“

 

... žarki oganj gori... kopajte mu jamu... Pokojnici Japoda u Lici od 14. do 12. st. prije Krista pokapani su u pećini Bezdanjači kod Vrhovina. Uz njih su ostavljani nakit, noževi, srpovi, sjekire, mačevi, keramičko posuđe, drvene žlice. Između grobova nalazila su se manja vatrišta gdje su Japodi obavljali obrede vezane za kult svete vatre. Koristili su štapiće jasena i crveni oker prah.

 

Za desnu ruku privežujte moga vranca konja – kneževi-ratnici starijeg željeznog doba pokapani su u velikim grobnicama – tumulima zajedno sa svim što bi im moglo zatrebati kad se probude u zagrobnom životu, od konja do konjske opreme, oružja i posuđa. Na primjer kultura Martijanec-Kaptol u zapadnoj Slavoniji, Podravini i Međimurju od 8. do 5. st. pr. Krista pokapala je mrtve uz oruđa i oružja u grobovima pod humkama od nasute zemlje, tumulima, Promjer tumula najčešće je bio od 15 do 50 metara, visina 2 do 3 metra. U vrijeme pisanja pjesme junak je pokopan sa konjem, ali više nije bio običaj (kao ranije) da se i njegova ljuba (udovica) pokopa s njim (nek se konjič plače /u grobu/ kad se ljuba ne če).

 

Neki narodi su slavili početak nove godine, stvaranje novog godišnjeg ciklusa svijeta  dolaskom proljeća, na proljetnu ravnodnevicu (ekvinocij) 21.ožujka ili na Jurjevdan 23. travnja. Drugi narodi su početak nove godine slavili dolaskom ljeta, od ljetnog suncostaja (solsticija) 21.lipnja ili Ivan(j)dana 24. lipnja.. Otuda preklapanja u jurjevskim i ivanjskim pjesmama.

 

 

Zapisi Žganec: Narodne popijevke Hrvatskog zagorja

 

 

Vu te črne gore žarki ogen gore,

njega nam kurila mlada divojčica.

Kre njega se šeče trideset husarov:

svi zdravi veseli, samo jen rajneni...

 

Na te černe gore žarki jogen gori,

jokol njega stoji se dvanajst junaka.

 

U toj crnoj gori žarki ogin gori,

pri njem mi se greje te dvanajst jonaka,

te dvanajst jonaka, mili svoji braca.

Jedan mi se tuži da ga glava boli:

„Braci moji, braci, meni bu umreti,

meni bu umreti ovom svetom leti.

Kopajte mi jamu pri svetom Ivanu,

na pušku gliboko, na sablu široko.

Notri pokopajte moje mrtvo tjelo,

vani ostavlajte moju desnu ruku.

Za nju privežujte moga vranca konja,

nek vranec shržuje, da ljuba začuje!

Nek se konjič plače, da se ljuba ne če!

 

Vu zelenoj gori žarki ogen gori,

oko njega stoji trideset junaka.

Svi zdravi veseli, sam jeden ranjeni.

Kopajte mu jamu pred svetim Ivanum.

Z njegvih belih kosti delajte mu moste,

za nje privežite njegva vranca konja.

Nek se vranec plače, da se ljuba ne če.

 

..Naj se kojnič plače, kad se draga ne če.

Delajte mi moste z moje bjele kosti,

delajte mi brvi z moje crnr krvi.

 

Delajte mi brvi z me črlene krvi,

kod se bo šetala moja mila draga.

Delajte mi mosti z moji beli kosti,

kod se bo pelala moja mila draga.

 

Pastir Agni

 

Zapisi Žganec: Hrvatske narodne pjesme kajkavske

 

..Zidite mi mosti z moji beli kosti..

..Delajte mi klopi z moji beli kosti...

..Kopajte mi zdenca z moji črni oči...

 

zapis Deželić: ugarski Hrvati oko Velike Kaniže

 

Svetel jogen gori vou te crne gore,

kraj njega ti stoje teh dvanajst tolvajov

i trinajsti Đura, taj ranjeni junak.

 

zapis Kukuljević H. Zagorje, Horvatić Podravina:

...Tuka mi leži Đuro, renjeni junak.

 

Ista popevka, dvije melodije:

 

Zagorski lavovi: http://www.youtube.com/watch?v=JiWDjkDlvZg&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Tamburaški sastav turističkog društva Bedekovčina: http://www.youtube.com/watch?v=eaq-9oSzftg&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

U ovo predbožićno vrijeme dodajmo i dvije božične pučke popevke:

 „Tamo dolje u polju“ u izvedbi Faringaša  http://www.youtube.com/watch?v=-5qNUNVGxks  i

„Prva je vura“ u izvedbi Potepuha http://www.youtube.com/watch?v=Xz-NVD7suOc , sve iz arhive preštimanog Josipa Jurinjaka.

 

 

3. 25.01.2014.

 

U davna vremena (starije kameno doba) ljudi nisu razmišljali apstraktno nego samo konkretno, u odnosu na neposredno životno iskustvo. Tako su stvaranje svijeta prispodobili:

- izlijeganju ptića iz pra-jajeta koje je snijela Boginja Ptica;

- izlijeganju zmijice iz pra-jajeta  koje je izlegla Boginja Zmija;

- rađanju djeteta; kako majka stvara/rađa dijete, tako Velika Majka (iz sebe same) stvara svijet.

Figurice Velike Majke nalazimo u Euro-Aziji, od Pirineja do Bajkalskog jezera, još prije cca 35.000 godina.

 

 

Najpoznatiji je kipić Venere iz Willendorfa od prije cca 23.500 godina.

 

 

Velika Majka je beskrajno more, prije nego što je stvorila i odijelila nebo i more-zemlju, prije nego što je stvorila sunce, mjesec i zvijezde. Zato je njezina boja bila crna, a simbol valovi na tom oceanu, iz kojih su proizišla valovita slova M N V. Naši preci su vjerovali da Ona stvara, znači da je boginja plodnosti. Zahvaljivali su joj što je stvorila nebo i sunce, mjesec i zvijezde, mora i rijeke, biljke, životinje (njihovu hranu) i njih same.

Voda, jaja, ptice i zmije u prirodi i takve figure ukrašene cik-cak linijama, „valovima“, predstavljale su Veliku Majku, prapočetak i stvaranje svijeta. Vjerojatno su ju zvali AMA, ANA, AVA  (ava znači majka na finsko-mađarskom).

Kult boginje stvarateljice (Creatrix) Velike Majke  bio je prisutan u civilizaciji Stare Europe (ime i istraživanja Marija Gimbutas) koja se razvijala od 6.500 g. pr. Krista na području od Dnjepra do Krete u klimatskim uvjetima povoljnim za razvoj poljoprivrede.

Kada je u periodu od cca 4.400 – 3.200 g. pr. Krista nastupila suša (George C. Bond – fluktuacija klime svakih cca 1470 godina - događaj br. 4) došlo je do nedostatka hrane i propadanja civilizacije Stare Europe  zasnovane na matrijarhatu i razmjeni dobara. Počela se širiti proto Indo-Europska kultura zasnovana na patrijarhatu, stočarstvu i snazi da se potrebna dobra sačuvaju ili osvoje/opljačkaju u surovijoj klimi. Civilizacija Stare Europe se najdulje održala na Kreti; propala je nakon tsunami vala i pepela koji je pokrio Kretu nakon eksplozije podmorskog vulkana na obližnjem otoku Santoriniju cca 1620. g. pr. Krista. Tekovine te stare civilizacije su, u promijenjenom obliku i pridružene vlastitim vjerovanjima, prenesene preko starosjedilaca, te preko stare Grčke i Rima i  prisutne su i danas u kulturi i društvu.

 

Kao primjer spominjanja Velike Majke staviti ćemo pjesmu Žela sam žito i pšenicu 

     http://www.youtube.com/watch?v=qWHDuZKHLtA&feature=c4-overview&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

U istom duhu je Marija Hrestak napisala popevku Majci za imendan

http://www.youtube.com/watch?v=U_fv3_aJ_jc&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA&feature=c4-overview

 

 

4. 21.03.2014.

 

U razna vremena su bili razni običaji, navade iliti šege. Nekad davno, u predkršćansko vrijeme, uoči prvog dana proljeća 21. ožujka bile su mačkare, fašnik i počinjala je Nova godina. Skurili bi ili bacili u potok kraljicu/kralja zime i stare godine Moranu/Maru, pa oženili kraljicu i kralja Nove godine Jurja i Jelu/Janu (ponegdje Đuru i Đurđicu). Glavešina sela zaorao bi prvu proljetnu brazdu s nakinčenim volovima i svi bi zapjevali obredne pjesme moleći Vladara, Ladu (Lado je titula Vladar, vladati se nekad reklo ladati) - daj nam Lado - da stvori povoljnu godinu, u kojoj polja daju žito, krave mlijeko i žene porod. Još i danas se na selu u vrijeme fašnika susjedu zaore brazda u dvorištu. Dio fašničkog obreda je bilo i postavljanje njihaljke i njihanje, vjerojatno simbolički nastavak prijašnjih seksualnih rituala plodnosti. Po zapisu sa Žumberka cijelo selo je išlo na njihaljku za fašnik. Običaj je iz pra-euroazijskog sloja, isto kao i prvo oranje (zapisan je i u Aziji, na Tajlandu).

Djevojka je prigodom vjenčanja gubila vijenac (kasnije prsten), simbol nevinosti, i dobivala rubac ili kapu, oglavlje udane žene.

 

Njihala se Katalena na grančici šimširovoj,
prsten zlatni pogubila.
Išli ga iskat jočka, (mama), bratec i sestra, nisu ga našli.
Išel ga je iskat dragi, on ga našel.

Ovu priču je u staroj indijskoj kniževnosti pod nazivom Shakuntala pribilježio Kalidasa. Zapisana je i u staroj grčkoj književnosti. Običaji iz pra-euroazijskog sloja (prije pra-indoeuropskog sloja) sežu i više od 7.000 godina u prošlost.

U nekim vremenima i mjestima Nova godina se obilježavala u vrijeme ljetnog suncostaja (solsticija) 21.06. (najdulji dan, najkraća noć), a božanski par koji je kroz svoje ujedinjenje stvarao Novu godinu (Hieros Gamos)  su bili Jivan, Ivan i Jivana, Ivana, Jana, Mara. Otud i preklapanja jurjevskih i ivanjskih običaja.

 

Glazbeni primjeri:

1. Ladarke (napisao mo. Emil Cossetto po narodnim motivima)

https://www.youtube.com/watch?v=eb72WLNTpyo

u izvedbi Lada i

2. Njihala se Katalena

https://www.youtube.com/watch?v=s5v1S85EzTc

u izvedbi Folklorne grupe RT Zagreb.

 

 

5. 23.04.2014.

 

23. travanj dan je svetog Jurja, Jurjevo. Sveti Juraj se prikazuje kako ubija zmaja (zlo, zimu). U sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz taj kršćanski blagdan obilježavaju se i pretkršćanski jurjevski običaji vezani za Zelenog Juru, dolazak proljeća, zelenilo i plodnost.

Kako bismo bolje shvatili jurjevske običaje moramo poći od mita o stvaranju svijeta. Ovu priču koja slijedi rekonstruirao sam na temelju zapisa hrvatske usmene književnosti i popijevaka u našem folkloru. Postoje i paralelne priče, kroz mnogo generacija mnogo je ljudi  napravilo svoje inačice ove priče.

Prvobitno pra-jaje (svijet) se razdvojilo na dva pola - pra-Majku Nebo, Ladu, i pra-oca Vodu/Zemlju, Lada (u nekim narodima i vremenima bio je otac Nebo Lado i Majka Zemlja Lada). Možemo ih shvatiti i kao transcendentni božanski princip. Oni su između sebe stvorili drvo svijeta sa rokom trajanja od godinu dana. Kako su se ljudi počeli baviti poljoprivredom to određivanje sunčeve godine im je bilo važno zbog određivanja vremena sjetve i drugih poljoprivrednih radova. Zato su sa mjesečevog kalendara od uštapa do uštapa prešli na sunčev, godišnji kalendar, a proticanje vremena su određivali po promjenama u putanjama zviježđa, planeta, promjenama u vidljivom ponašanju Sunca i Mjeseca. Na primjer u doba  Vučedolske kulture (3.000 - 2.400 godina prije Krista) u zoru na prvi dan proljeća na nebu bi se neposredno prije svitanja pojavilo zviježđe Plejada, Vlašića, pa bi se u njihovom društvu na nebu pojavilo (proljetno) sunce. U našim krajevima oko polovice sjeverne zemljine polutke (45 stupnjeva sjeverne geografske širine) izmjenjuju se tijekom godine uglavnom pravilno četiri godišnja doba. Zato je priča o godini ispričana u četiri dijela koja se određuju sunčevom proljetnom i jesenskom ravnodnevnicom te ljetnim i zimskim suncostajem.

 

Jurjevska iz Turopolja (dio)

Prešel je, prešel, pisani Vuzem,

Došel je, došel, Zeleni Juraj,

Koji nam donosi zelenu kitu

I zelenu travicu, pedenj dugu mladicu.

 

Ukratko, proljeće donosi mlado sunce - Zeleni Juraj silazeći na Zemlju, ljeto i ljetne plodove donosi njegovo ujedinjenje sa boginjom Vesnom. U jesen Juro se vraća majci u kraljevstvo sunca kako bi se preporodio. Ove pjesme rastanka (sa obećanjem ponovnog viđenja) uglavnom nisu prepoznate u našem folkloru kao dio ovog (nazovimo ga zasad) Jurjevsko-Ivanjskog godišnjeg kruga. Vesna (u našim popijevkama Jana, Jelica, Đurđica) nakon rastanka stari i pretvara se u Maru (Katu). Bez topline sunca dolazi zima i svijet tone u hladnoću i ukočenost. Uoči prvoga dana proljeća Mara odlazi kako bi se preporodila u podvodnim dvorima svog oca Lada (njen prikaz se u vrijeme maškara baca u potok, rijeku). Proljeće i živost ponovo dolazi sa Zelenim Jurom koji traži Vesnu...

 

I. Svake godine božanstva Lada i Lado šalju dio sebe, svoje izaslanstvo (sina i kćer) da se sastanu na pola puta i stvore još jednu godinu za taj svijet. Sve dok ne odluče da će stvoriti drugačiji, bolji svijet, pa naizmjence jedno božanstvo vatrom ili drugo vodom, poplavama, ne uništi postojeći.

Bog proljeća, vatre i zraka,  kod starih se Slavena zvao Jarilo, Jarovit. U mitu o njemu naći ćemo slojeve starijih mitova o stvaranju svijeta pomiješanih sa mitom o suncu kao čovjeku, sinu zlatne majke (Nebo, Lada). Nakon svog rođenja 21.12 (zimski suncostaj) Juro/Jarilo silazi u formi orla ili sokola (vatrene ptice Feniks) iz sedmog neba, koje se nalazi na vrhu drva svijeta. Dolazi do Zemlje 21.03. (prvi dan proljeća) koju počinje grijati, pa se bilje zazeleni (kirales je iskrivljeno tira les).

 

 

On trči po zemlji u obliku jelena ili konja, bori se protiv duhova zime i traži svoju buduću suprugu, božicu vode i zemlje, kako bi zajedno, udruženim snagama sva četiri elementa,  po isteku starog svijeta/godine 21.06. (ljetni suncostaj) stvorili novi svijet.

Ako uočimo sličnost riječi Perun/Berun/Verun, a znamo da je latinski (traženje indo-europskog korijena riječi) ver, veris proljeće, a viridis zeleno, mogli bismo Zelenog Juru poistovjetiti sa Perunom. Uostalom proljeće se albanski kaže pranvera, aragoneški primabera, francuski printemps, oksitanski prima, španjolski primavera, slovački jar te češki jaro...

 

Glazbeni primjeri:

 

    1. Sveti Juraj zeleni se - pjevaju Pučki pjevači Samobora i okolnih sela 

http://www.youtube.com/watch?v=N04WcYspyc4

 

   2. Prutoljaki hodiju - Lado

http://www.youtube.com/watch?v=PZ41VNJv9wY

 

 

 

 

6. 03.06.2014.

Folklorna godina od Jurjeva do Ivanja 1

 

Zeleni Juraj, proljetno sunce, Jarilo, silazi na Zemlju i donosi proljeće. Hoda zemljom u obliku pastira i svirajući na pastirskoj fruli traži, zove sebi družicu koja može ublažiti njegovu jarost, toplinu. To je Gea, Zemljana (vodozemlje, Vodana), odnosno njene manifestacije kao vodene boginje, vile, nimfe, rusalke; boginja mora (i podzemlja) Morana, Mara, riječne vile Sava, Kupa, Krka, Korana, u našim pjesmama ostala i pod imenima Đurđica (Jurjica), Jelica, Jivana, Ivana, Iva, Ana, Janica... Ona se pita - gdje je dragi moj?

 

Glazbeni primjer: Ja sadim cveće u proljeće - Sastav Škreblini iz Kozjaka Začretskog

https://www.youtube.com/watch?v=b5907gNlTSI&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Kad sunce zajde za oblak - Benkovčani

https://www.youtube.com/watch?v=sxPxcr8rdHU

 

Jarilo/Zeleni Juraj hoda zemljom u obliku pastira i frulom doziva svoju Pastiricu...

Glazbeni primjer: Pastirče milo i drago, TS Stara tamburica iz Luke

https://www.youtube.com/watch?v=dqwmcXfy98M&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Jarilo (Ivo Lado) plovi jezerom u obliku labuda, proklinje svoju sudbinu i traži svoju Labudicu...

Glazbeni primjer: Labud plovi - Sastav Boroši iz okolice Bedekovčine

https://www.youtube.com/watch?v=lD8O48Zd8cM&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

 

Boginja Zemlje je Đurđica, Kraljica ruža, za njom se ruže gibleju, vijaju...

Glazbeni primjer: Lepi je vrtić ograjen - Veseli Bedekovčani

https://www.youtube.com/watch?v=2kYfjBVfIXY&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Lepa moja gora zelena - u lepoj gori teče voda studena ispod ledenog pokrova. Pod ledom je i trava. Zima je. Dolazi junak, Zeleni Juraj, proljetno sunce. Svojom toplinom topi led, donosi proljeće. Trava zeleni, od Jurjeva/krajem travnja procvjetaju ruže, on ih poklanja svojoj dragoj koju susreće pod Lipom (stablom svijeta) u vrčeku ograjenom (belom gradu) na Ivanje...

Glazbeni primjer: Lepa moja gora zelena - KUD OSS Posavski bregi

https://www.youtube.com/watch?v=Y3txvX2TyQo

 

Prema ljetnom suncostaju sunce sve više grije, počinje opasnost od suše, sunce je kao ranjeni junak (od opeklina). Kako bi se uravnotežio i ublažio treba ga oženiti sa njegovom suprotnošću, boginjom vode/zemlje. Voda će mu ublažiti opekline, a istovremeno će sunce uravnotežiti Geu/Vodanu i mogućnost poplava. Zato se u mnogim pjesmam spominje voda... Jarilo i Jela se susreću na vodi, djevojka ide po vodu, nosi vodu, daje vodu za piće.. (pjesma Djevojka je išla u goru po vodu. pjesma Sunce za goru, Jela po vodu u kojoj je djelomično zaboravljen tekst - susret Jele i Jurja).

Glazbeni primjer: Sunčece je zašlo - Merkaši iz Komora Začretskog

https://www.youtube.com/watch?v=ksRA_9kaTn0&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Ujedinjenje Vatre i Vode, Sunca i Lune, utjecati će blagotvorno na cijeli svijet, na nastavak harmonične egzistencije ljudi u skladnom okružju Prirode, bez suša i poplava, pa ljudi taj božanski spoj, svetu svadbu i zazivaju i popraćuju svojim pjesmama i plesovima.

Rekli bismo da su pretkršćani, naši preci, vjerovali u svijet kao mjesto prirodnog sklada ujedinjenja dviju suprotstavljenih sila, Vatre i Vode, Života i Smrti.

Nekad je u zoru na prvi dan proljeća sunce izlazilo u znaku Bika, u sazviježđima Hijada i Plejada (nazvanih po grčkim nimfama) koje su u mitovima božje (Dionisove) pomoćnice.

Tako su i ophodarice ladarice pomoćnice Zelenog Juraja, Jarila, Jivana, koje ga u ophodima najavljuju i traže za njega darove.

 

 

 

 

7. 24.06.2014.

Folklorna godina od Jurjeva do Ivanja 2

 

 

24. lipanj dan je rođenja svetog Ivana Krstitelja, Ivanje. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj uz taj kršćanski blagdan obilježavaju se i pretkršćanski Ivanjski  običaji vezani za ljetni suncostaj (solsticij) 21. lipnja, najdulji dan i najkraću noć u godini, dolazak ljeta i žetve.

U popevkama sjeverozapadne Hrvatske ostao je zabilježen prvobitni mit o ujedinjenju Sunca/Neba i Zemlje u najčišćem pred pra-indoeuropskom obliku, pa bi te popevke trebale biti poredane po mitologijskom redu i zaštićene kao dio svjetske kulturne baštine. Bog ljetnog sunca Ivo Lado susreće boginju Zemlje Ladu (u pjesmama Đurđicu, Janicu, Jelicu, Anu) u ograđenom vrčeku (kasnije "belom gradu") podno lipe koja je izrasla do neba. Ta lipa je sveto drvo svijeta; kod nekih naroda to je javor, hrast, maslina, orah... Ivan (sunce) je u naponu snage, najdulji je dan i najkraća noć u godini, njegova jara prijeti i njemu (opekline) i svijetu (suša). Zato traži od Jane/Jelice hladne vode koja će mu zaliječiti rane...

U pred-Ivanjsko vrijeme Ivan hodi zemljom u obliku jelena, srndača, labuda, pauna i traži svoju nevjestu koja će prema tome biti u obliku košute, srne, paunice, labudice, hodi kao pastir i priziva svoju pastiricu frulom... Prigodom tradicijske svadbe ženik s pratnjom dolazi u kuću i mora između tri ponuđene nevjeste odabrati pravu. Bajkovitim govorom  nevjesta se traži ovako, po zapisima Stjepana Novosela iz 1926.g.:

"Po daleki mi sme puti, išli v čizmah vsi zezuti; drv nasekli sme si z brega, peči meli sme od snega. Ogenj sme kurili z ledom, jele sme solili z medom. Na blazini šipka spali, z borovicu pokrivali. Najenput, tak skritu v trnju, spetili sme jenu srnu. Za nju tragom vse podob, došli jesme v pošten krov. Tu se skrila srna naša, Barička, čer lijepa vaša. Nju pozdravlja dečke naš, mega brata sin Jendraš. Zate kaj bi tu deklicu zel za hižnu pajdašicu. Če bu Božja vola k tomu, kak i vse Vas v ovem domu."

 

Glazbeni primjeri govora na svadbi;

 

Prigorski svati 2-1 od 0.59 sek. do 3.05 sek. snimke

https://www.youtube.com/watch?v=vjpx4AjpH-E

 

Prigorski svati 3-1 od 3.22 sek. do 4.00 sek. snimke

https://www.youtube.com/watch?v=zM27I_S2o3s

 

U pjesmi "Titrala se lipa Mara" vidimo da je Ivan zaspaloj Mari ostavio svoju posjetnicu, simbol svog lika - sunca, okruglu uglačanu zlatnu ploču u koju se ona ogledala kad se probudila, pa se upitala: "Otkud meni ogledalo?" U to vrijeme nije bilo stakla pa su uglačane metalne ploče služile kao ogledala. Zlatnu ploču je kasnije kao simbol sunca zamijenio zlatni prsten. Mara daruje Ivana svojom "posjetnicom" sa simboličnim prikazom svog lika, jabukom.

Po pisanju Vinka Žganca, nekad se u predvečerje Ivanja kod krijesa "ozavalo" parove: "Debanov Ivo ženi se, Lajtmanova Aga zamuš ide". Vjerojatno je zajedničko preskakanje para preko krijesa bilo oblik vjenčanog zavjeta. U novije vrijeme taj običaj se pretvorio u šaljivo "ozavanje".

Vinko Žganec je u prvoj polovici 20. stoljeća između ostaloga zapisao i puno kajkavskih narodnih popevki, pa ćemo ovdje navesti mali dio ivanjskih stihova:

 

 

 

1. Ivan se šeće po zlatom mostu,

    na Ivanu je zlato zlamenje.

 

 

2. Sveti Ivan kresa loži

   na ivanjsko navečerje.

   Šaltvu igra, ljubu pita:

   "Gdje si, ljubo, sinoč spala?"

 

 

3. Skupina: Kaj se vam oće, Lado,

                   kaj je nas više,

                  Lado nam je, lepo nam je.

 

 

Djevojke: Nam se ga oće, Lado,

                mladog junaka,

               Lado nam je, lepo nam je.

 

Skupina: Imenujte ga, Lado,

               z lepim imenom,

 

               Lado nam je, lepo nam je.

Djevojke: Negovo je ime, Lado,

                 prelepi Ivo,

                Lado nam je, lepo nam je.

 

Skupina: Idi si, Ivo, Lado,

                ter si poskoči,

               Lado nam je, lepo nam je.

 

 

 

4. Lep nam Ivo kres nalaže,

Ej Lado, Lado, ej Ivo Lado!

Z desnom rukom kres nalaže,

z levom rukom šaltvo igra;

njega majka doma zvala;

"Odi, Ivo, na večero!"

"Večerajte, ne čekajte,

divojke su v kolo došle,

ja je moram nadigrati,

nadigrati, natplesati,

se junake, se divojke,

makar ne bom noćko spaval,

noćko spaval ni večeral!"

Se so dekle na kres došle,

samo nema lepe Jane.

Al' govori mladi Ivo,

na Ivanjsko navečerje:

"Si plešite, popevajte,

sega jogna preskakajte,

šalite se, večerajte,

na me mladog ne čekajte.

Za me mladog nema tu veselja,

kad mi nema moje Jane!"

 

5. Dobar večer stare majke,

Ej Lade, Lade,

ej lepa Lade,

daj nam ga daj!

Došle su vam Ivančice,

Ivančice, devojčice.

   Probudite svoje ćerke,

   da pometu bele dvore,

   bele dvore Ivanove;

   da donesu vode ladne

   iza gore Ivanove;

   da počešlja žute kose,

   žute kose do pojasa.

 

6. Gori nam, gori kresnica

   uoči goda Ivana.

   Nju loži sestra Marica

   i njezin bratec Ivane.

 

7. Zora zori, rosa rosi,

   mladi Ivo Anku prosi.

8. Sinek Ivek se oženiu,

   iskal si je takvu ljubu

   kaj bu znala svilu presti.

9. Potoči Ivan zlatnu jabuku!

   Pripjev: Lepo je ime   Marica!

   On ju potoči u naše selo,

   naše je selo bilo veselo.

   Potoči Ivan zlatnu jabuku,

   on ju potoči u naše pole,

   naše je pole lepo rodilo.

   Potoči Ivan zlatnu jabuku,

on ju potoči u naš vinograd,

naš je vinograd vincem rodio.

 

 

Iz svega navedenog možemo zaključiti da su svadbeni obredi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (i šire) zapravo ponavljanje svete svadbe između Ivana i Mare, Sunca i Zemlje na ljetni suncostaj, danas Ivanje.

Nakon svete svadbe (Hieros gamos) pod drvom svijeta Lipom. Ivan i Mara, Lado i Lada liježu na pripremljenu postelju i udruživanjem svojih božanskih moći stvaraju plodove ljeta i novu godinu dana za svijet ..

 

Glazbeni primjeri:

pred - Ivanjski, međusobno traženje božanskog para:

 

Da mi je znati Bože moj - Ansambl Benkovčani iz Benkova 1968.g.

https://www.youtube.com/watch?v=sViZ9TtUUYQ

 

Daj dojdi mi - Pučki pjevači Samobora i okolnih sela

https://www.youtube.com/watch?v=9k9Nj7_rWIQ

 

Labud plovi - Sastav Boroši iz okolice Bedekovčine

https://www.youtube.com/watch?v=lD8O48Zd8cM

 

Lepi je vrtić ograjen - Veseli Bedekovčani 1971.

https://www.youtube.com/watch?v=2kYfjBVfIXY

 

Pastirče milo i drago - Stara tamburica iz Luke

https://www.youtube.com/watch?v=dqwmcXfy98M

 

U zelenoj travi - Stari Rovnovčani 1968.

https://www.youtube.com/watch?v=-Om40y4uB90

 

 

Ivanjski - svadba božanskog para Ive i Mare (Jelice, Đurđice)

 

Lep nam Ivo kres nalaže - ŽVA Đurđevčice

https://www.youtube.com/watch?v=M9jUJotmgOQ&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Sunce za goru - KUD Oštrc Rude

 

https://www.youtube.com/watch?v=hMtHdJ3aZmU&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Grličica grkovala - Lado 1960.

 

https://www.youtube.com/watch?v=QUZB_xrT-2Q

 

Dobro jutro gazda Ivo - Lado 1960.

 

https://www.youtube.com/watch?v=IRpVGYkZ4sY&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Titrala se lipa Mara - KRIES

 

https://www.youtube.com/watch?v=ILas-PKDCbk

 

Grad se beli preko Balatina - Ladarice

 

https://www.youtube.com/watch?v=ABKNQ3BZjbw

 

Lijepa ti je gora zelena - Vranići iz Martinca

https://www.youtube.com/watch?v=tRiV21RofzI&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Zrasla je lipca do neba - Mlada tamburica iz Žejinaca, Luka

https://www.youtube.com/watch?v=g8QfI3TWHRQ&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

Zraslo nam je jedno drevce - Ivan Pincetić

https://www.youtube.com/watch?v=2YytL3SpONE

 

Maro, Maro - Veseli Zagorci iz Gusakovca

https://www.youtube.com/watch?v=4Hf6N5oVlOA&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

40 krajcera - Veseli Prigorci iz Jesenovca

 

https://www.youtube.com/watch?v=gxNT8Eh4Db0&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

 

 

Kajfolk 8

27.05.2015.

Stari pretkršćanski kalendar naših predaka bio je vezan za aktivnost sunca. Topliji dio godine od 6 mjeseci bio je od Jurjeva 23.04. do Dmitrovdana 26.10. kad su se vršile djelatnosti u poljoprivredi i u stočarstvu, pjevale se Jurjevske i Ivanjske pjesme. Hladniji dio godine bio je od Dmitrovdana do idućeg Jurjeva, sunce se sve manje pojavljivalo i sve manje grijalo Zemlju. Zato su se pjevale pjesme rastanka Ive i Mare, Ive i Katice, Sunca i Zemlje, uz obećanje ponovnog povratka Ive/Sunca na proljeće, od idućeg Jurjeva. Tako su pjesme i običaji vezani za dolazak sunca, time proljeća, ljeta i žetve, ali i odlazak sunca u jesen i zimu i njegov ponovni povratak na proljeće.

Evo što o ovoj temi kažu Franjo Ksaver Kuhač i Nikola Vitez dr. Gržetić Gašpićev:

 "Žetelačke ove popijevke (Žetelačke popievke Plavih Hrvata iz Hrvatskog Zagorja) pjevale su mi dne 28. ožujka 1906. dvie gospodjice: Margareta Ritterova, — kći udove vlastelinke u Poznanovcu, i prijateljica njezina, gospodjica Jelka Marjanovićeva, — kći predstojnika odjela za pravosudje u Zagrebu. Obje gospodjice naučile su te popievke u Poznanovcu u hrv. Zagorju od seljačkih djevojaka (žetelica), te su umjele pijev seljakinja tako točno i vjerno oponašati, da su čak pogodile i enharmonske intervale naših pučkih pjevačica,"

 ŽNAČKA (ŽETELAČKA) iz Poznanovca u hrv. Zagorju.

Pjevaju žetelice u poldan na polju.

 „Spevaj, spevaj, Katica! Moja roža rumena."

„„Kako bi ja spevala, Kad ja toga ne morem?'"

„„Kak ja tužna ne bila? Kad moj dragi otaja.

„„Nejdi, nejdi, dragi moj! Ja ti dajem prsten svoj.""

„Kakva tuga, Katica? Moja roža rumena!"

„„„Ja t' ne ljubim s prstenom Neg te ljubim srčecem."""

„„Poveć meni, dragi moj! Kada se buš povrnul?""

„„„Ja si dima povrnem, Suho drevce procvete."""

 Mitološki komentar dra. Gržetića (na naročitu želju Kuhača):

"Žetelica „Katica" žaluje, da njezin miljenac (Sunce) od dana žetve odhaja u tudje zemlje i da se ne vraća, dok opet ne procvate suho drvo (priroda) i ne uzori žito. Ovo povraćanje „Sunčevo" su jur vrlo drevni narodi u ljubavne bajke ubilježili. Tako žaluje I ž i d a za svojim nastradalim miljenikom O s o r o m (Osor = Ascra), koji je bio u podzemlju strogim sudijom duša.'^ Sličnu bajku susrećemo i u Phoeničana, gdje je Astoret (grčka Aphrodita) žalovala za nastradalim u lovu A d o n o m, koji se je ali svakog proljeća opet vraćao k svojoj Astarti, a jeseni polazio upodzemlje (Hades). Sličnu bajku su vjerovali i Babilonjani, gdje Istara žaluje zimi za B e 1 om „gospodarom duhova". Isto tako žali A ž i s Vanghubi za M i th r o m u Perzijanaca. Tako je bila uvijek u crnini odjevena Bhavani u Inđjana za Sivom, sudijom duša u podzemlju, a zvala se je po mužu i Sivina. Sličnu bajku nalazimo u Germana, gdje Nana žaluje za B a I d u r o m i boginja „S i e b a" (Živa) za Ratogostom (odnosno sunčano božanstvo Sva- rožić) u sjevero-zapadnih starih Slovjena. Svi ovi nesretni nastradaoci bivstvovali su zimi u podzemlju a proljećem su se vraćali na zemlju. Takva je bila drevna ljudska vjera, kojom su ljudi tumačili postanak zime i ljeta i dana i noći!"

Glazbeni primjeri:

 Zaspal Janko - Tamburaški sastav Braća Hobaj

https://www.youtube.com/watch?v=9BCIYwKuAOs&list=UUqRBjvbLNOisBnKy99aUdwA

Sunce Ivan se u ovoj popevki naziva Janko, a i vila ima više imena - Jivana, Jana, Mara, Lada... izgovorena imena su imala značenje pridjeva (Lado - ladati, vladati, vladar, kralj) a prava imena su bila tabu - zabranjena za izgovoriti. Vila (Mara) ga u popevki poziva da se spremi za rastanak (i ponovni povratak na proljeće) jer "mrzla rosica pada"; tijekom proteklog vremena (i zaborava originalnih riječi) popevka je dobila drugačiji nastavak...

 Kiša pada - Ansambl Stjepana Brleka

https://www.youtube.com/watch?v=rUxtZoSjE5A

 Prošla je godina i mjesec maj - Mlada tamburica iz Žejinaca

https://www.youtube.com/watch?v=5HXU0X7PHAk

 Ispod lipe - Limena glazba iz Mrzlog polja

https://www.youtube.com/watch?v=8qoEnmIdxG8

 Put mi je dalek - Stari Rovnovčani

https://www.youtube.com/watch?v=rTq_rgTOfIc

 Zbogom krasni dani - Veseli Erpenjčani

https://www.youtube.com/watch?v=

 

(nastavlja se)

 

Kajfolk

 

 

 

 

 

 

The purpose of these WEB pages is to save all musician achievments of its villagers of Zagorje, Prigorje, Podravina, Pokuplje, Međimurje,
 Moslavina and Posavina, to show them to the whole world as a way of remembrance of those who are gone and for today´s generation
 to take a pride in them and to be an example for coming generations.
Computer design and copyright ©1998. - 2015.