www.muzikasi.eu

STARI  PODRAVSKI  MUŽIKAŠI

Autor: Vjekoslav Prvčić
 Objavljeno u Podravskom listu 2009./10. godine.


01 - Lenger Blaž ti si pravi mužikaš!

 

  Igrom slučaja tadašnji moj razgovor s čovjekom kojeg sam i sam doživljavao kao živu legendu, nije nikad objavljen u novinama, jer za njegovog života nije bilo prigode, a nakon njegove smrti smatrao sam to nekako, neumjesnim. Postalo je pitanje dobrog ukusa.

 

Postoji li uopće podravska narodna glazba? Što je definira? Koji glazbenici su njezini predstavnici? Što su njezina glavna obilježja? Ima, dakako još puno pitanja na koja bismo trebalo tražiti odgovore kako bismo sebe i druge uvjerili da tako nešto postoji.

Podravina

Naime, ono što je kod nekih krajeva samo po sebi razumljivo, kod nas Podravaca baš i nije. Točno se zna što je međimurska narodna glazba i na koji dio Hrvatske se pojam odnosi, dok u slučaju Podravine to nije tako. Naime, kad spomenemo Podravinu mnogi se neće složiti oko toga na koji zemljopisni dio se pojam točno odnosi. Koje govorno područje zahvaća? Što karakterizira Podravce?

 

Krunoslav Jajetić, Blaž Lenger i Željko Vinković doma kod Blaža

Stoga odgovarati na pitanja o podravskoj narodnoj glazbi nije nimalo lak zadatak. Osobno i nemam tih pretenzija, a ovim člancima htio bih skrenuti pažnju naše kulturne javnosti i upozoriti današnje generacije da su živjeli, a neki od njih su još uvijek tu, ljudi koji su sebe doživljavali ili još doživljavaju kao predstavnike te vrste glazbe.

U drugim i drukčijim povijesnim, društvenim i ekonomskim okolnostima možda se njihova glazba mogla do kraja isprofilirati i postati prepoznatljiva upravo kao podravska narodna glazba. Kao na primjer podravska naiva. Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća činilo se da smo nadomak te profilacije i trajne prepoznatljivosti podravske glazbe. Danas se pak čini da to više nije moguće jer su se okolnosti potpuno promijenile.

    Bilo kako da bilo, jedno je još uvijek sasvim za vjerovati, srce svakog pravog Podravca i danas zatreperiti na elegičanu kombinaciju zvuka cimbula i violina i na riječi pjesme ‹Ja sam junak iz doline...›. Ako ga zapitate za neko poznato ime iz tog faha, svatko će vam na prvom mjestu spomenuti Blaža Lengera!

 

 

Zvuk bajza

    Svoju ranu dob ljudi iz moje generacije pamte, između ostalog, po emitiranju mnogobrojnih seoskih radiostanica i ciliku violina iz Lengerovog mega-hita ‹Potočić maleni›. Kamo god krenuo šezdesetih nisi mogao pobjeći od riječi te pjesme, jer to je tih godina uistinu bio jedan od prvih pravih mega-hitova. Prema službenim izvještajima tadašnjeg zagrebačkog Jugotona ploča je reproducirana u nakladi od 300 tisuća primjeraka. Naravno, to ni približno nije odgovaralo istini, kako nam je sam ispričao frontmen Lengera, šarmantno sijed gospodin, za kuhinjskim stolom njegove kuće u Dragancima kod Podravskih Sesveta, 6. lipnja 2001. godine, i sam legenda, Blaž Lenger. Po njegovom mišljenju, ploča je umnožena barem u trostrukoj nakladi, a brojke su umanjivane zbog autorskih prava i plaćanja poreza državi.

    Igrom slučaja tadašnji moj razgovor s čovjekom kojeg sam i sam doživljavao kao živu legendu, nije nikad objavljen u novinama, jer za njegovog života nije bilo prigode, a nakon njegove smrti smatrao sam to nekako, neumjesnim. Postalo je pitanje dobrog ukusa. Materijal namijenjen budućoj knjizi nije se smio prigodničarski zlorabiti.

    Posjetio sam ga tada u društvu Krunoslava Jajetića, poznatog koprivničkog izdavača i Željka Vinkovića, radijskog voditelja, glazbenog snimatelja i čovjeka koji je osobno upoznao većinu glazbenika iz spomenutog vremena. Stari se gospodin Lenger već vrlo teško kretao s

pomoću štaka i kao da mu je bilo pomalo neugodno što ga zatičemo u tako poznoj dobi.

No, kad je razgovor skrenuo u glazbene vode, raspoložio se, a poslije dvije čaše njegove kadarke, oči su mu se zakrijesile. Pri spomenu njegvog legendarnog bajza prisjetio se kako je taj isntrument imao jak i izuzetan zvuk od kojeg su se gasile petrolejke na seoskim svadbama. Bajs, pojačalo, zvučnici...sve je to još bilo u njegovoj kući.

    Sjetio se svojeg legendarnog violiniste Jančija Bogdana i kako ga je upoznao u vlaku na pruzi Virovitica-Kloštar. Vraćali su se mamurni s neke svadbe, a on je čuo violinu u drugom vagonu. Ko lijepi san za gostioničara iz Kloštra. Bila je to violina da ti srce stane. Odma me privukel njezin zvuk. Idem tam, a u vagonu svira Cigan. Crni šešir na glavi i veveričin rep. Bil je to Janči. On ti je poreklom bil rumunjski Cigan iz Mađarske. Mi se upoznamo. Počnemo mi nekaj probati skupa i ja ti njega nagovorim da zide dole z nama u Kloštru. Tu ti je na željezničkoj stanici gostionu držal neki Mađar koji je za kadarku, ovu kakvu sad pijemo, rekel ‹se fali, ali kadarku sadi›. Bil je 190 visok, malo pogrbljen. Mi sednemo za stol, naručimo pijaču i počnemo nekaj spipavati po istrumentima. Dojde taj gazda i pita Jančija na mađarskom jel bi mu mogel odsvirati ‹Ko lijepi san›. Veli njemu Janči da bi. Onda gazda veli da mu to nije nitko odsviral od 18 godine. Bil je C-mol malo razvučen. Moji dečki i ja to nismo nikad svirali. Pratimo mi nekak Jančija, gostioničaru suza suzu stiže. Onda mi vudrimo ‹Piroš čižma›, gazda skoči na stol i vikne da se gostiona za danas zatvara i da svi kaj su nutra jedu i piju badava. Svirali smo celu bogu noć, a Janči je postal naš vijolinist - ispričao je Lenger.

Snimanje

    Na zidu Blažove kuhinje visjela je zlatna ploča za ‹Potočić maleni›. Sjetio se kako je došlo do snimanja prve gramofonske ploče. Sa svojim Lengerima, sastav se zvao po njemu, svirao je u gostionici ‹Kod Imbre› u Đurđevcu kad je 1966. došao Miroslav Gavrilović iz Jugotona. Sjedio je neko vrijeme i slušao, a onda se predstavio i pitao da li bi htjeli snimiti ploču. Ponudio je i termine za snimanje: 16.,17. i 18. svibnja 1966. godine. Blaž ga je odmah pitao ‹kaj bumno delali tri dana v Zagrebu?› Ovaj se samo smijuljio misleći valjda na mnogobrojna ponavljanja koja će biti potrebna. Lengeri su došli, postavili se i počeli. Prvi snimak trebao je biti proba. Nakon toga snimatelji razgovaraju: ‹Nemaš kaj menjati. Original. Trifrtalj vure, ploča gotova, idemo doma!

Čak pola sata želja

No, treba naglasiti da su Lengeri u Podravini, ali i puno šire, bili već dotad izuzetno popularni upravo zahvaljujući tome da su se divlje snimke s njihovom glazbom neprestano vrtjele na lokalnim radio stanicama. Tako je na radio Đurđevcu jednom prigodom uz njihovu hit pjesmu ‹Dobro jutro moj cvjećaru’ pročitano čak 187 želja. Kad bi za čitanje jedne želje bilo dovoljno tek deset sekundi čitanje trajalo bi preko pola sata. (vp)

 

02 - Plač Bogdanove violine

 

Lengeri su imali stalne angažmane po tada popularnim gostionicama ili restoranima. Tako su dugo svirali u dvorcu u Jastrebarskom. Tamo je neki Lajoš vodio Ciganski restoran, a zalazila su mnoga zagrebačka gospoda. S ‘Lengerima’ je tada pjevala Ruža Šimunović. Bilo je to negdje koncem šezdesetih godina 20. stoljeća

Pradjed Blaža Lengera, prema onome što nam je sam Blaž ispričao 6. rujna 2001. godine, došao je u Podravske Sesvete iz Prugovca. Blažovi roditelji smatrali su se već Sesvečanima i spadali su među imućnije seljake. Imali su ‘ptičjeg mlijeka’kako nam je tada, s neskrivenim ponosom, rekao legendarni Blaž.

Prilike

Bio je jedinac, što je u ono vrijeme bila rijetkost jer su obitelji većinom imale više djece. Rođen je 6. prosinca 1919., dakle, nakon završetka Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske države u malom zaseoku na domak Podravskih Sesveta, Dragancima. Opće prilike na ondašnjem hrvatskom selu nisu bile osobito dobre, jer je Hrvatska raspadom države u kojoj je dotad bila, odmah ušla, prvo u Državu SHS, a nedugo zatim i u Jugoslaviju. Samo na promjeni dotadašnje valute Hrvati su izgubili cijelo bogatstvo, jer je tečaj određen izuzetno nepovoljno na njihovu štetu. Na hrvatskom selu tada još nema nikakvih prerađivačkih postrojenja pa je najveći dio stanovništva okrenut usitnjenoj poljoprivrednoj proizvodnji. No, jedno se mora priznati: podravski seljak zapravo nikad u svojoj dugoj povijesti nije osjetio ozbiljnu glad. Možda otuda i proizlazi njegova jaka vezanost za svoju zemlju i nerado odlaženje na pečalbu u druge krajeve.

   Društveni život nije bio pretjerano bogat. Okupljanja uz svetačke blagdane, međususjedska i rodbinska ispomoć prigodom većih ratarskih poslova (žetva, berba i komušanje kukuruza, berba vinograda), gradnja nove kuće ili kakve gospodarske zgrade, svadba, krštenje djece ili bdijenje uz ispraćaj pokojnika, bili su trenuci radosti, opuštanja, druženja ili zajedničkog tugovanja. Promet je bio slab, svako selo bilo je svoj mikrokozmos, sa svojim običajima, nepisanim zakonima i društvenom hijerarhijom.  Znanje se prenosilo sa starijih na mlađe, s iskusnijih na one još zelene pa je svatko tko je znao nešto više ili drugačije bio pravi izuzetak kojeg su suseljani više cijenili. Naravno, ukoliko se njegovo znanje moglo iskoristiti za neku opću korist. Ratarske mehanizacije gotovo da i nije bilo, pa su poslovi u poljoprivredi bili dugotrajni i mukotrpni. Svatko tko ih je ikako mogao izbjeći rado je iskoristio pruženu mogućnost. Jedna od takvih, u ono vrijeme, rijetkih mogućnosti bilo je bavljenje glazbom. Muškarci ili žene lijepog glasa vodili bi pjesmu uz neke od poljodjelskih radova dajući tako oduška pritajenim osjećajima radosti, zaljubljenosti ili hoteći zaboraviti muku monotonog posla.

   Blaža su poslali u školu. Završio je četiri razreda tadašnje osnovne i dva razreda tzv. opetovnice. Već kao mali osjetio je dar glazbe koji je, kako je sam rekao, naslijedio od svojih roditelja. Vježbao je harmoniku. Gotovo nitko od tadašnjih glazbenika, koji, usput budi rečeno, sebe i nisu doživljavali kao ‹umjetnike›, nije znao note. Bili su to uglavnom sluhisti. Ljudi s darom i fokusiranom pažnjom. Promatrali bi one koji su se već povremeno bavili ovim poslom, motali se oko njih na seoskim druženjima i stidljivo ih zapitkivali o tajnama sviranja. Poneki bi rado prenosili svoja znanja dok su ih drugi ljubomorno čuvali bojeći se da im mlađi ne preotmu komotnije mjesto u društvu. No, Blaža je više od harmonike privlačio bajs (kontrabas). Kako je bio krupne građe, našao je u tom instrumentu podršku svojem osebujnom snažnom glasu i stasu. Glazbeno iskustvo počeo je stjecati još kao vrlo mlad po seoskim zabavama i svadbama svirajući u sastavu ‹Vlašički› i družini Stjepana Ivančana iz Novog Virja. Svoj je glazbeni stil zaokružio kad je u Sarajevu slušao i gledao nekog crnog američkog kontrabasistu. Taj ga se nastup toliko dojmio da je o njemu s oduševljenjem pričao i nakon više od šezdeset godina. Kasnije, samouvjeren i uznosit kakav je bio, pronalazi svoje momke i provodi u hrvatskoj glazbi profesionalno 43 godine.

   Susret s Martinom Bogdanom smo već opisali. On je u ‹Lengerima› gotovo do svoje smrti svirao prvi violinu. Bio je Rom miješane rumunjske i mađarske krvi, finih prstiju i osjetljive ciganske duše. Imao je onaj rijetki dar pravog majstora koji sraste sa svojim instrumentom. Koji iz struna nježno izvlači vapaj i cilik suza i smijeha. Koji čitave noći može magijom svojeg gudala pretvoriti u kratke bljeskove euforije, sreće i zaborava. Umro je rano, skrhan grudoboljom i neobjašnjivom romskom tugom. Drugu violinu svirao je Ivan Ivanov, a kasnije Ivica Ignac. Treću violinu u sastavu svirao je Ivan Krupski, a bugariju Stjepan Franjić. Antun Rabađija bio je cimbulaš, a kontrabas je svirao Blaž Lenger. U vezi svojeg bajza, iz neke talijanske radionice, ispričao nam je kroz smijeh priču o tome kako ga je jedne snježne zime vukao po snijegu od Draganca do Novog Virja, kamo je išao na probu ‹k svojim dečkima›.

 

Lengeri su imali stalne angažmane po tada popularnim gostionicama ili restoranima. Tako su dugo svirali u dvorcu u Jastrebarskom. Tamo je neki Lajoš vodio Ciganski restoran, a zalazila su mnoga zagrebačka gospoda. S ‹Lengerima› je tada pjevala Ruža Šimunović. Bilo je to negdje koncem šezdesetih godina 20. stoljeća. Jedna od njezinih najboljih bila je ‹Na malenom brijegu› i ‹Hrvatica›. Svirali su cijeli tjedan, iz noći u noć, a slobodan je bio samo ponedjeljak. Njihovo najbolje vrijeme bilo je između 1968. i 1974. motali se oko njih na seoskim druženjima i stidljivo ih zapitkivali o tajnama sviranja.  ‹Bilo je novcih kaj pljeve›, rekao je sa sjetom u glasu ostarjeli Blaž Lenger. Njihovo najbolje vrijeme bilo je između 1968. i 1974. Popularnost im je tada bila na vrhuncu. Uz redovito nastupanje po ugostiteljskim objektima, snimili su i 11 ploča. Ali rastu njihove popularnosti možda su ponajviše doprinijele lokalne radio-stanice. Emitirale su gotovo u svakom selu, što s dozvolom, a što bez nje. Njihova najveća gustoća zabilježena je upravo na području Podravine, od Ludbrega do Virovitice, gdje ih je samo s dozvolom emitiralo ukupno 17.

 

Identitet

Bilo je to i vrijeme snažnog buđenja nacionalnih osjećaja Hrvata čemu su svakako svoj doprinos dali i tadašnji glazbenici, kao i osviješteni pojedinci na radio-stanicama koji su istočnjačku novokomponiranu glazbu željeli zamijeniti nečim ovdašnjim autohtonim. Zato su neki od njih, u nemogućim tehničkim uvjetima, s najskromnijom opremom za snimanje zvuka, ipak napravili mnogobrojne snimke lokalnih glazbenih sastava i puštali ih u eter. Odaziv slušatelja bio je upravo nevjerojatan. Tako je recimo bilo pitanje prestiža zakupiti cijeli jednodnevni ili višednevni program neke lokalne radiostanice da emitira isključivo po željama sudionika neke svadbe. Očevi nisu žalili para za ženidbe svojih sinova.

 

03 - Po mladenku z litrom i citrom

 

  Neki su ipak znali dobro iskoristiti trenutak, pa iako i danas vrijedi stereotip o vrijednom, ali ne baš pretjerano poduzetnom Podravcu, ovom prigodom mogli bismo postaviti pitanje: što je onda bilo ondašnje sveukupno vrenje na svim područjima života u Podravini?! Gledano iz današnje perspektive, čini se da je tradicijska podravska narodna glazba bila ‘čišća’ i ‘podravskija’ u vrijeme između dva svjetska rata, kad je bilo manje komunikacija, manje ‘vanjskih’ utjecaja i skromnije se živjelo nego poslije Drugog svjetskog rata. Instrumenti su tada tradicijski o čemu govore i lokalni nazivi: dude (gajde), dudice (usna harmonika), hegede (violina), bajs (kontrabas), cimbule (cimbal, citra) i dr.

   

Vjerojatno najbolji poznavatelj narodnih običaja vezanih uz narodnu glazbu i plesove na prostorima bivše države i čovjek koji je na terenska istraživanja potrošio dobar dio svojeg života, naš Molvarac dr. Ivan Ivančan, kojem sam imao čast biti urednikom dviju knjiga, u svojoj biografskoj knjizi ‘Molve narodni život i običaji’, opširno opisuje svadbene običaje, daje čak i note pjesama što su se pjevale u pojedinim svadbenim situacijama, obrazlaže njihovu simboliku i utvrđuje autentičnost.

    Svojim je istraživanjima potvrdio duboke korijene glazbe u duši podravskog čovjeka i silno je želio sačuvati taj dio nacionalnog blaga od natruha ‘stranih’ utjecaja. Vrijeme nažalost sve više pokazuje da mu je trud bio manje-više uzaludan. Naime, kako sam već rekao, šezdesete godine 20. stoljeća donose i u Podravinu velike promjene. Elektrifikacija, industrijalizacija i seljenje seoskog stanovništva u gradove, unosi i velike promjene u dotadašnji način života. Kad prestaje briga za dotad gladna usta, započinje potreba za zabavom i lagodnijim životom. Staro se baca u zapećak, a traže se novi, uglavnom vanjski i dotad neviđeni, oblici zabave. Podravina ekonomski jača, a svijet je načas poludio za njezinom negdašnjom ruralnošću iskazanom u naivi. Tako se podravska slikarska marka uspješno i do kraja profilira, a glazba se pomalo razvodnjava pod stranim utjecajima.

Đurđevac-Nashville

    Podravski kajkavski bazen prepun je glazbenih sastava, eter zagušen radiovalovima mnogobrojnih lokalnih radio postaja, a Đurđevac i okolica kao da je epicentar cjelokupnog glazbenog potresa. Naime, upravo se na području Đurđevca pa sve do Virovitice javlja u to vrijeme dvadesetak do tridesetak najrazličitijih glazbenih grupa koje iskorištavaju glazbeno ludilo za svim podravskim. Kombinacija violina i cimbula ubija. Podravski Nashville country- glazbe razvija se oko radio Đurđevca.

      Na jednoj svadbi u Molvama mužikaši se penju na krov

     A jugo-puk lud je još i za Podravkinim juhama i Vegetom, podravskom naivom, televizijskom podravskom dudekovštinom, Dravicom i kravicom, Bilogoricom i klečicom. U ono vrijeme mogli smo brendirati što nam se god prohtjelo, vrag je jedino u tome što su trenuci takve sveopće narodne sreće obično kratki i treba ih znati prepoznati. Većina uglavnom misli da će oni potrajati zauvijek. No, neki su ipak znali dobro iskoristiti trenutak, pa iako i danas vrijedi stereotip o vrijednom, ali ne baš pretjerano poduzetnom Podravcu, ovom prigodom mogli bismo postaviti pitanje: što je onda bilo ondašnje sveukupno vrenje na svim područjima života u Podravini?! Je li to bio izvjestan civilizacijski kvantni skok ovog kraja ili tek samo balon od sapunice?

Marica Hasan

Marica Hasan u to je vrijeme prekrasna mlada djevojka. Prije nego se udala s jedva napunjenih osamnaest, nosila je prezime Gašparić. Njezina dva brata, Franjo i Tomo osnovali su poznati sastav ‹Braća Gašparić›. Ona im se pridružila kao pjevačica. Maričin otac Martin bio je đurđevački bačvarski obrtnik, a majka ‹šnajderica›. U slobodno vrijeme otac bi svirao violinu, a majka je imala izvrstan glas, pa je često znala zapjevati. I Maričin djed po majčinoj strani Mato Lacković imao je svoj bend još u 19. stoljeću. Postoji fotografija snimljena 1885. godine na kojoj je pet momaka djedinog sastava ‹Lackovići›. Bili su poznati širom Podravine.  Prašili su po ondašnjim svadbama, zabavama i krstitkama kod bogatijih seljaka. Maričin djed svirao je violinu tzv. ‹kontraču›, koju su tada, prema unukinim riječima, rijetki znali svirati. I tako je taj poznati djed podučavao violini svoje unuke Franju koji se rodio 1933. i Tomu rođenog 1937. godine.

Karijera

Marica je bila najmlađa. Rođena je 20. rujna 1939. U sastavu ‹Braća Gašparić› Franjo i Tomo svirali su prvu i drugu violinu, Dragutin Burulic svirao je bugariju, Franjo Seleš bio je bajzar, Ivan Sedmak iz Kalinovca cimbule a Martin Aušperger svirao je bugariju i kontrabas. Po potrebi dečki su se mijenjali na instrumentima, prisjeća se Marica Hasan. Svoju prvu ploču snimili su 11. rujna 1968. godine u ondašnjem Jugotonu u Zagrebu. Bila je to singlica s četiri pjesme: Đurđevački picoki (Tomo Gašparić), Ženo moja, kak ti znaš (Tomo Gašparić), Tebi za rođendan (Tomo Gašparić) i Pozdrav majci (Tomo Gašparić i Marica Hasan).

Svoj debi kao pjevačica imala je, kako se prisjeća ‹vu Kataleni na svate, pol sela došlo je

glet ženu koja popeva na svate, jer to do onda neso vidli›. Pod prozorima su ‹kibici› komentirali ‹pak je to žena kak i druge žene›. Svirali su cijele noći do sedam-osam sati drugog dana. Onda bi ih odveli na spavanje u hladne krevete kod nekih susjeda, prisjeća se početaka svoje glazbene karijere Marica Hasan iz Đurđevca.

    Glazbeni sastavi morali su dobro poznavati svatovske običaje. Dvodnevna ili čak trodnevna šihta počinjala bi već u deset prije podne doručkom kod mladoženje (obično u subotu) i laganim glazbeno-maliganskim zagrijavanjem do ranih popodnevnih sati, kad se kretalo po mladenku. (vp)

 

 

04 - Važna je bila samo vatra u glazbi

  ‘Lengeri’ su postojali i aktivno svirali po svadbama i zabavama još od 1940. godine, a svoju su karijeru završili 1995. Bili su vrlo osobiti, a posebno markantan bio je njihov vođa, bajzar i pjevač po kojem su nosili ime Blaž Lenger

    Pripremajući materijal grupe autora za knjigu ‘Dobri stari radio’, pročitao sam vrlo zanimljivo i vrijedno svjedočanstvo gospođe Zlate Kopas iz Šemovaca, danas umirovljenice, a šezdesetih godina prošlog stoljeća ‹Katice za sve› na đurđevačkom radiju. Između ostalog gospođa Kopas je opisala kako je u ono vrijeme na repertoarima lokalnih radio postaja prevladavala ‹narodna› glazba naših sadašnjih istočnih susjeda koju je osoblje u žargonu zvalo ‹šumadija›. Iz tamošnjih produkcijskih kuća gramofonske ploče stizale su na buljuke i besplatno.

Nacionalisti

    Tekstovi su bili prilagođeni svakodnevnim životnim situacijama i naši su ih ljudi prigodničarski birali uz čestitke. Nacionalno svjesne Hrvate to je smetalo jer je uzimalo sve više maha, ali su se uglavnom suzdržavali od glasnog upozoravanja na ovu pojavu da ne zarade političku etiketu nacionaliste što u ono vrijeme nije bilo nimalo bezazleno.

    Gospođa Kopas radila je na primanju pozdrava i želja. Jednog dana ipak se dosjetila i predložila nekoj starijoj ‹majkici› koja je htjela pozdraviti gazdarice na pripremanju svadbe da umjesto ‹Od izvora dva putića vode›, uz njezine pozdrave, odsviraju ‹Mamica su štruklje pekli›. ‹Majka su prijedlog prihvatili›, a Zlati je to postao izvjestan putokaz u daljnjem ponašanju. No, tad se pojavio novi problem. U fonoteci je bilo vrlo malo hrvatskih pjesama, a pogotovo nije bilo podravskih, zagorskih, međimurskih…

    Evo što o tome svjedoči sama gospođa Kopas: „Problem je bio u tome što je i njihov tadašnji repertoar naginjao onome od čega sam pokušavala odgovoriti naše slušatelje. Ondašnji direktor Duka Domišljanović i ja predlažemo da ćemo im otpjevati ‹Lepo ti je belo Virje›, a oni neka nas pokušaju ‹uhvatiti›. Za ‹Lengere› to nije bio nikakav problem, a naš tehničar Cico je snimio ovaj naš pokušaj. Koji dan kasnije spiker Markovica je snimku omaškom pustio u eter. Slušatelji su reagirali tako da su tražili ponovno izvođenje. Jednoga dana sam slučajno čula sebe i direktora kako pjevamo s ‹Lengerima› i odmah zatražila da se snimljeni materijal više ne pušta. ‹Lengerima› smo predložili da uvježbaju ‹Potočić maleni› i ‹Alaj je divan taj podravski kraj›. Poslušali su nas, Cico ih je snimio i tako je počelo.“

Sastav „Belobrki“ oko 1968. godine.

Jaka karizma

No, ne može se reći da su ‹Lengeri› i drugi tada vrlo popularni podravski sastavi svoju slavu stekli preko noći. Naime, ‹Lengeri› su postojali i aktivno svirali po svadbama i zabavama još od 1940. godine, a svoju su karijeru završili 1995. Bili su vrlo osobiti, a posebno markantan bio je njihov vođa, bajzar i pjevač po kojem su nosili ime Blaž Lenger. Nesumnjivo, bili su blagoslovljeni jakom karizmom, a to što su prvi snimili prave podravske pjesme podiglo im je ugled u ovdašnjem puku.

    No, jedan čovjek iz Đurđevca nosi velike zasluge za popularizaciju pa i procvat lokalne glazbe, jer je svojim magnetofonom slijedio ondašnje sastave i glazbene grupe na njihovim nastupima te ih snimao u živo. Stoga mu se mora odati posebna počast, jer da nije bilo njega danas vjerojatno ne bismo imali zabilježeno na magnetofonskim trakama gotovo sve što je ondašnjih godina sviralo i pjevalo u Podravini. Radio je to iz čistog entuzijazma, bez ikakve plaće, za svoj gušt, a onda je snimke puštao u eter i tako samo širio broj onih koji su tu glazbu osjetili kao svoju i snažno je zavoljeli.

     Njegova fonoteka danas je pravo narodno blago, čijih vrijednosti Podravci nisu dovoljno svjesni. Smatram se dužnim upozoriti da bi u nekom drugom narodu ili možda kraju, njezini materijali bili prepoznati i posve drugačije valorizirani. Njezin bi tvorac svakako dobio izvjesno društveno priznanje za očuvanje i spašavanje narodne tradicije i glazbene kulture.

Čovjek o kojem govorim zove se Željko Vinković, danas je u zasluženoj mirovini, ali se njegov glas još uvijek može čuti na valovima radio Đurđevca.

     Prema njegovim svjedočanstvima u Podravini je u zadnjih pedesetak godina djelovalo čak oko sedamdesetak različitih glazbenih sastava, grupa i skupina. Već samo taj podatak dovoljno govori i o tadašnjoj ekonomskoj snazi žitelja Podravine, ali i o njihovoj neutaživoj gladi i žeđi za pjesmom.

    Vinković je, zajedno sa svojim magnetofonom, putovao od Zagorja, Međimurja, preko koprivničkog i đurđevačkog kraja, duž Bilogore pa do Prekodravlja i Slavonije. Slijedio je glazbene tragove, upoznavao glazbenike, družio se s njima i uvijek ih snimao.

    Možda upravo zbog toga što je bio amater, nije imao predrasuda, nije tražio idealne tehničke uvjete, niti precizan štim. Važna mu je bila samo vatra u glazbi. Iskra autentičnosti što ju je prepoznavao sluhom znalca i vrsnog tragača. To što nije bio posebno probirljiv današnja je naša sreća, jer je tako spasio sve što je mogao. Zahvaljujući Željku Vinkoviću postoje snimke, današnjom tehnikom može se napraviti sve ostalo.

 

U čast Lengeru

Koliko Lengerov negdašnji posao cijene mnogi glazbenici sjeverozapadnog dijela naše domovine, najbolje govori podatak da se na koncertu u čast, tada još živog, Blaža Lengera u Podravskim Sesvetama 6. prosinca 2003. godine, na zamolbu Željka Vinkovića okupilo čak 125 izvođača. Došli su iskazati svoju počast podravskoj glazbenoj legendi. Te su lengerske noći svirali, pjevali, pa i plakali opraštajući se s ostarjelim mužikašem. (vp)

Mužikaš Jandrašec i Željko Vinković

Snimke

     Njegove originalne snimke poslužile su kao materijal pri izdavanju nosača zvuka (kaseta i CD) iz 2001. godine, što ih je producirao Kruno Jajetić, urednik u ‹Šarenom dućanu›. Na nosaču je sedam najpoznatijih sastava iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. Stoljeća predstavljeno svojim najpopularnijim pjesmama. Uz ‹Lengere›, tu su još: ‹Korenići›, ‹Vlahovići›, ‹Podravci›, ‹Rabađije›, ‹Belobrki› i ‹Šanteki›.

 

 

 

05 - Slava se plaća i teško podnosi

 

   Prvu poduku o sviranju cimbula dobio je gotovo slučajno od starijeg imenjaka Antuna Lončarića iz Draganca koji je u to vrijeme svirao u znamenitim ‘Lackovićima’ iz Đurđevca. Lončarić se vraćao s neke svadbe, a mladac Rabađija zatekao se na ulici.

    Antun Rabađija, rođen u Kalinovcu 1918. godine, bio je svirač cimbula. Udarao je sitnim batićima po njihovim žicama punih 60 godina, kako mi je sam rekao u razgovoru što smo ga vodili 3. kolovoza 2001. godine. Djetinjstvo je proveo na Kalinovečkim Peskima. Otac mu se zvao Ignac, a majka Elizabeta.

 

U Zagreb

    U ono vrijeme bilo je malo poslova izvan poljoprivrede, a on je kriznih godina između dvaju ratova znao otići za poslom do Virovitice. Zaposlio se na neko vrijeme kao radnik u tamošnjoj ciglani. Trbuhom za kruhom otišao je i u Zagreb, a neko vrijeme radio je kao ložač.

Sve je to bilo kratkoga vijeka. Dok bi ponestalo posla vraćao se opet u rodno mjesto.

    Prvu poduku o sviranju cimbula dobio je gotovo slučajno od starijeg imenjaka Antuna Lončarića iz Draganca koji je u to vrijeme svirao u znamenitim ‹Lackovićima› iz Đurđevca. Lončarić se vraćao s neke svadbe, a mladac Rabađija zatekao se na ulici. Njegov je otac ranije bio kupio neke stare cimbule za vlastito veselje, a Lončarić je to vjerojatno negdje dočuo. Uostalom i tada se, baš kao i  danas znalo sve o svima. Tajne se nisu dugo mogle čuvati. Evo što nam je o tome ispričao sam Antun Rabađija, a ja sam pribilježio pred svjedokom Željkom Vinkovićem  koji je nazočio našem razgovoru.

    On je išel ze sviranja, a moj je joča kupil stare cimbule, tak za sebe i pajdaše. On dojde do mene – imaš ti cigaretu? Ja velim, imam. Idemo onda nuter. Dojdemo mi nutra, on je videl cimbule. Zapušil si je

Sastav KUD-a Grgur Karlovčan na 21. smotri folklora u Zagrebu 1986.

 i veli, kupi si prave cimbule i dojdi k meni, ja te bum vučil i buš svirač.

Od oca sem zel 150 dinara, otišel vu Kladare i kupil cimbule pri Ivini Špicu bajzaru koji je bil tišljar z Hampovice i znal je napraviti dobre cimbule. Imel sem 15 godin, a cimbule 8 i pol kil. Otišel sem k tomu Lončariću i bil pri njem osem dana. Za teh osem dan ja se nafčil igrati. Joča neje znal gde sem ja teh osem dan. Pogodili svate i ajt igrat vu svate. Ja velim: čim dojdemu f hižu počnite mam igrati, jer drugač bom ja dobil batine od mojega jape. Jako se je srdil na me. I tak je bilo – mi se mam hapili svirati. Al sem ja donesel i pet litri vina japi pak sem ga malo zdobrovolil. Otišli mi igrat svate dva dana. Za dva dana zaradili 200 dinara. Ja sem mam japi vrnul 150 dinara, on je bil iznenađen. Mam je videl da je to dober posel. I tak sem ja krenol i sviral par godin dok neje došlo vreme za vojsko. Otišel, odslužil, vrnul sem se i tak jenoga dana ležim pod orehom i najempot čujem bajza. To je bil Lengerov bajs. Lenger je zapel v njegve žice. Dojde k meni – digni se Anton idemo igrat! Ja z vama ne znam svirati, velim ja njemu. Nabrkali so me. Ne baš ni bilo teško. Ja velim, treba cimbule naštimati prema vašem instrumentom. Nega ve čas, več ga bomo štimali, ve je nogometna utakmica. Bila je to prva nogometna utakmica v Kalinovcu posle rata, 1948. godine. Treba svirati pred narodom. Ja neću zeti kaparu 500 dinara. Probali mi pri meni. Ide. Ja zel kaparu 500 dinara i igrali mi celo noć. Onda smo igrali svate v domu v Kalinovcu. I dalje skupa 33 godine. Sviral sem 60 godin. Nikoga nesem nafčil svirati. Nesem znal note. Svirali smo ‹Ustani bane› usred Beograda 1969. Je bilo je to v Beogradu.

Stara garda

Tako nam je govorio, sad već pokojni Antun Rabađija, a o njemu nam je pak nedavno svjedočio Vinko Janković, još jedan od glazbenika ‹stare garde›. Prema njegovoj priči, njih nekoliko počelo je svirati u drugoj polovici sedamdesetih prošlog stoljeća, kao sastav pri KUD-u ‹Grgur Karlovčan u Kalinovcu.

Rabađija je bio pao u krevet, nakon prestanka sviranja u Lengerima.

   Kako su profesionalni glazbenici u ono vrijeme živjeli dosta iscrpljujućim životom, posljedice su bile vidljive. Rabađiju su praktički digli iz kreveta i produžili mu na taj način život. Bilo je to negdje 1980., prisjeća se Janković. Do svoje smrti, a umro je kad su mu bile 84 godine, živio je izuzetno kreposno. U spomenutom kalinovečkom sastavu svirali su: Vinko Janković – kontra-bas, Antun Rabađija – cimbule, Ivan Belobrk Spika – bugariju, Martin Bogdan – prvu violinu i Josip Posavec Pernatača – drugu violinu. Postigli su zapažene rezultate. Svirali su na međunarodnim smotrama folklora u Zagrebu, na Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, na Picokijadama… Bilo je svatova i zabava. Pjesme, smijeha i suza. Baš kao u svakom romanu. Nisam spomenuo ljubav, ali to se podrazumijeva i valjda je svakom razvidno.

Životna priča

     Kao što će pažljiviji čitatelji ovog feljtona i sami zapaziti, životi mnogih glazbenika su se isprepletali. Događalo se da se članovi sastava međusobno posvađaju i raziđu.Događalo se da su neki preminuli pa je sastav tražio novog glazbenika, da neko odustane iz raznoraznih razloga, a drugi nastave bez njega. Neki su oboljeli, neki se propili, neki rastepli brakove, jer im bračni partneri nisu mogli podnositi stalno izbivanje. Svaka životna priča mužikaša je na izvjestan način posve drukčija, ali i slična. Svatko od njih išao je sličnim putom, ali svatko ga je doživljavao na svoj način. Glazba im je svima bila izvjestan drip bez kojeg nakon određenog vremena više nisu mogli. Slava se i onda, baš kao i danas, teško plaćala i podnosila.

 

Atrakcija suseljana

Možda je upravo zbog toga što se nikad nije ‹odrekao› svojeg pravog zanimanja veterinarskog tehničara Vinko Janković uvijek vodio relativno uredan obiteljski život. Rođen je 4. travnja 1935. godine u Kalinovcu, a kad su mu bile četiri godine otac, mjesni postolar, kupio mu je malu usnu harmoniku. Ubrzo je postao atrakcija suseljana jer je naučio svirati i pjevati ‹Slatka mala Marijana›. Prisjeća se da je 1953. počeo učiti gitaru. Uglavnom sam, po sluhu. Ponešto mu je pokazao susjed koji je svirao harmoniku. U Zagrebu je polazio Srednju veterinarsku. Vrijeme u internatu često bi kratio sviranjem. Kad je preuzeo mjesto veterinarskog tehničara posao ga je toliko okupirao da se nikad nije stigao profesionalno baviti još i glazbom. Svirati je prestao 2009. godine. (vp)

Vinko Janković

06 - Protudržavni „Ustani bane“

 

  A kaj? Udovac sam od 1985. Moja pokojna je bila jako ljubomorna, ali nesmo se svađali jel sem navek donesel puno novec. Fajn sem ja zaslužil. Imali smo pogođene šestore-sedmore svate v jesen i tulko opet po Božiću - ispričao nam je Pernatača

    „Šanteki“, jedan od najpoznatijih podravskih sastava uz široko razglašene i popularne „Lengere“, pojavili su se, prema podacima što ih nalazimo na popratnom materijalu CD-a „Stari podravski mužikaši“ (Šareni dućan, 2001.) već 1956. godine. Bili su iz Molvica kod Đurđevca. Iako su, prema istom izvoru, djelovali do 1980. nikad nisu snimili gramofonsku ploču. Jedini pravi dokument o njihovoj glazbi snimio je Željko Vinković svojim magnetofonom na zabavama u selu Batinska između 1963. i 1965. godine. Danas više nažalost nema niti sela Batinska, a niti je više itko živ od tadašnjeg sastava.

Sastavi

    Članovi „Šanteka“ bili su već tada očito domoljubno vrlo osviješteni, kako bismo danas rekli, jer su naslovi njihovih dvaju brojeva kojima su zastupljeni u spomenutom izboru, „Oj Hrvatsko, ti si lijepa“ i „Ustani bane“. Sama izvedba pjesme „Ustani bane“, što su u ono vrijeme vlasti u Hrvatskoj doživljavale kao „protudržavnu“ provokaciju, traje šest minuta i šesnaest sekundi. Možda upravo u ovim podacima leži odgovor na pitanje zašto im nikad nije bilo omogućeno snimanje ploče u tadašnjem „Jugotonu“?! Njihov zvuk razlikovao se od „Lengera“ i drugih tadašnjih sastava jer su u svojem sastavu umjesto cimbula imali harmoniku. Prvu violinu svirao je Franjo Bogdan, drugu violinu Josip Posavec–Pernatača, Harmoniku Ivan Kovačev, bas Stjepan Šantek (po kojem je sastav nosio ime) i Nikola Matulec svirao je bugariju i pjevao.

    Na reklamnom letku iz 2001. godine reproducirana je jedna stara fotografija upravo sastava „Šanteki“. Ona na najbolji mogući način ilustrira vrijeme šezdesetih godina 20. stoljeća kada je nastala. Sastav je snimljen u nekom seoskom dvorištu ispred gospodarske zgrade. Glazbenici su se namjestili u početni gard, kao da će, evo, svakog trenutka zasvirati. Raspoređeni su, kako su obično stajali na svadbama ili zabavama: Bogdan sa svojom malom violinom kratkog gudala, otvorenog pogleda, zauzima lijevu stranu fotografije. Dva neukrotiva pramena crne kose, namazane briljantinom, pala su mu preko čela. Harmonikaš Kovačev uredno zalizane velnaste „kokotice“ i jedini s kravatom, zauzima centralno mjesto s naglašenom ulogom u sastavu. Odmah do njega, nešto povučen vokal i bugarist Matulec, ozbiljan, gotovio mrk. Kao da su ga dovukli s nekog važnijeg, vjerojatno ratarskog, posla pred objektiv nepoznatog fotografa, ali on će, eto, za volju društva, ostati još koji čas.Vođa sastava Štefina Šantek ima lice pravog vođe. Markantan, odlučan, crnokos, stoji uz svoj bas i gleda nekamo „u daljinu“. Samopouzdanje se čita s njegovog lica lijepih pravilnih crta, dok ljevicom drži početni akord na vratu instrumenta, a prstima desnice pokrio je debele „žice“ od ovčjeg crijeva. Bas mu svojom figurom većim dijelom „pokriva“ Joža Posavec-Pernatača u bijeloj košulji uredno podvrnutih rukava, očiju spuštenih na strune svoje drage violine.

    Stoje ispred velikih ukrašenih štaglenih vrata, a lijevo iza njih je očito ulaz u štalu. Ali, ono što djeluje gotovo komično na ovoj fotografiji malo je jato prekrasnih domaćih raca s mužjakom. I te četiri pernate životinje ušle su u povijest istoga dana kad i petoro ljudi iz njih.

Kao da su stale i poziraju. Svjesne važnosti trenutka. Uistinu, race i njihov racak ne hodaju. Stoje mirno u profilu, jer samo tako mogu desnim okom promatrati majstora koji namješta oštrinu i ekspoziciju. Bilo je vrijeme kasnog ljeta, pred hranjenje, jer su sjene već izdužene, a životinje tuste i u punom habitusu. Doskora će jesen. Svirači će na svoje glazbene šihte, a race, jedna po jedna u vrući rol.

    Kad sam 2001. godine obavljao prvu seriju terenskih istraživanja tragajući za „starim podravskim mužikašima“, uz pomoć Željka Vinkovića, imao sam još sreće da ponekog od njih zateknem među živima.

Tako sam 6. rujna spomenute godine u Podravskim Sesvetama, u njegovom domu, razgovarao s Josipom Posavcem-Pernatačom, rođenim u istom mjestu 1926. godine. Nažalost, drugi violinist „Šanteka“ u međuvremenu je preminuo. Tada nam je u kratkim crtama ispričao svoj životopis u fragmentima kako ga se na brzinu mogao prisjetiti.

   „Moji su bili seljaci. Ja sem još kak mali imel jaku volju za glazbom. Imel sem jenu primu koju je napravil glasoviti Tomo Kos z Pitomače pak sem ju zamenil za vijolino. Vudri ja onda vežbati to vijolino. Išel sem k onima kaj su znali morti malo bolje od mene. I malo po malo ja sem to savlađival. Sviral sem z Franjom Bogdanom. On je bil Cigan. Živel je v Lepi Gredi iza Ferdinadovca, a posle se doselil na Kingovo. Žena mu je još živa. Zove se Jalža. Šantek je bil bajzar i po njemu smo se zvali. To je bilo oko 1965. Sviral sem dvadesetdve godine. Prestal sam oko ‹89. Najviše smo svirali svate i zabave. Bole je bilo biti mužikaš nego seljak. Zarađivali smo bolje i od onih kaj su išli delat v šumu, a oni su bili jako dobro plaćeni. A kaj?       Udovac sam od 1985. Moja pokojna je bila jako ljubomorna, ali nesmo se svađali jel sem navek donesel puno novec. Fajn sem ja zaslužil. Imali smo pogođene šestoresedmore svate v jesen i tulko opet po Božiću. Posle Lengera mi smo bili mam za njima. Šanteki su imeli harmoniku mesto cimbula, pa su bili drugačiji. Nigdar ne zabim svate pri Matošini Lugarovom iz Batinske. Bilo je to 1968. Svati trajali četiri dana i tri noći. Ako smo med tem spali po četiri vure to je bilo bog bogov.

 

Tajna nadimka

    Kao što sam već rekao, u međuvremenu Josip Posavec-Pernatača otputovao za svojim glazbenim prijateljima iz sastava „Šanteki“, a da ga nisam stigao zapitati o tajni njegovog nadimka. Zašto su ga zvali Pernatača i što je značio taj nadimak nitko mi dosad nije otkrio. No, Vinko Janković iz Kalinovca ispričao nam je priču o tome kako su i Josip Posavec i Franjo Bogdan, dakle, dvojica iz znamenitih „Šanteka“, svirali s njim u sastavu KUD-a „Grgur Karlovčan“ iz Kalinovca osamdesetih godina 20. stoljeća.

    Pernatača se prisjeća četverodnevnih svatova kod Matišine: „Bilo je pijancof. Išli nas budit. Bil je pun stol novci. Mladenci nesu dobili jenu četvrtinu kolko smo dobili mi mužikaši. Onda znate kak je bilo! Igrali smo podravske, meksikanske… Ivina Matulec (vokal i bugarist u Šantekima) nabavil puno tejo ploč. Tam smo k njemu išli to poslušat i skidat. Pak smo imeli nekaj novoga na repertoaru. Narod je štel poludeti za tem. Ja sem z Ivinom popeval. Na televiziji smo bili, ali ploču nam nesu dali snimiti. Neje bilo nikoga da nas malo pogura. Eto, tak vam je to bilo. Si so moji pomrli, samo sem ja još ostal.“ (vp)

    Kad sam 2001. godine obavljao prvu seriju terenskih istraživanja tragajući za „starim podravskim mužikašima“, uz pomoć Željka Vinkovića, imao sam još sreće da ponekog od njih zateknem među živima

 

07 - Na svakoj žici kap veselja

 

  Ja sem bil dobar pjevač. Bil sem i na audiciji v Zagrebu primlen, ali mi se neje štelo iti. Kaj bom v Zagrebu, sem si mislil?! Stari mi je bil švercer. Otišel je i neje ga bilo po tjeden dana, a onda se je dovlekel kaj prebiti cucek, bez dinara, ali znal je i donesti lepe nofce - kazao nam je Ivan Belobrk-Spika.

     Rekli smo već kako su se sudbine nekih glazbenika, ali i glazbenih sastava isprepletale, jer ih je relativno velik broj djelovao u isto vrijeme na malom prostoru. Onih izvornih, s prepoznatljivim suzvučjem nosećih instrumenata (violine i cimbula) bilo je najviše iz okolice Đurđevca.

Grundig

    Govorili smo o Ivanu Posavcu–Pernatači koji je u mladosti nastupao u sastavu „Šanteki“ kao druga violina, da bi se od 1981. godine priključio sastavu „Rabađije“, također, kao druga violina. Punim imenom sastav se zvao „Ansambl Antuna Rabađije“, a djelovao je sve do 1997. godine. U njemu je svirao i sjajan violinist Martin Bogdan, koji je ranije nastupao s glasovitim „Lengerima“. I tamo je bio prva violina, ali kako su mu kapaciteti s godinama postajali manji, napustio je „Lengere“. Uz spomenutu dvojicu, u „Rabađijama“ su svirali još i Stjepan Franjić (bugariju) i Vinko Janković (bas i vokal). Šef je bio Antun Rabađija i po njemu se sastav zvao. Rabađija je, kao što smo već napisali, bio cimbulaš preko šezdeset godina, a najslavnije njegovo vrijeme bilo je, također, ono provedeno s „Lengerima“. Sastav „Rabađije“ nastupao je i u okviru KUD-a „Grgur Karlovčan“ iz Kalinovca pa su ih neki doživljavali, prije svega, kao članove tog kulturno-umjetničkog društva.

    Kao sastav nisu snimili nikakav nosač zvuka, ali se i u njihovom slučaju opet pojavio sveprisutni Željko Vinković iz Đurđevca sa svojim legendarnim Grundigom na kolute. Snimao ih je u više

Sastav Belobrki za vrijeme svirke iz 1970. godine

navrata. Uglavnom na svadbama u društvenom domu na Peskima, gdje su članovi sastava „Rabađije“ često svirali svatove.

Na CD-u iz 2001. godine „Stari Podravski mužikaši“, prvi put su objavljene Vinkovićeve snimke napravljene između 1981. i 1985. godine. Tu su tri pjesme: „Moja mala“, „Estike tike tike“ i „Svatovski marš“. Romski tugaljivi glas Martina Bogdana zasigurno neće ostaviti ravnodušnim nikoga tko prepoznaje istinski dar i žar izvođača.

     Ništa manje nisu zanimljivi niti članovi jako poznatog i traženog sastava „Belobrki“. Bili su iz Kalinovečkih Peski, a djelovali su od 1963. do 1981. Zvali su se po Ivanu Belobrku koji je svirao prvu violinu i bio neprikosnoveni vođa sastava. Drugu violinu svirao je Marko Horvat-Šimok, a pjevao je i svirao bugariju Ivan Belobrk–Spika. Tomo Franjić svirao je cimbule, a Luka Železnak bio je na basu. I njima su snimke objavljene u produkciji Krune Jajetića (2001.) bile prve. Za tu prigodu očišćene su od šumova i priređene za nosač zvuka pjesme: „Crven ti rubac, mala“ i „U šumici zelenoj“. S Ivanom Belobrkom–Spikom razgovarao sam 6. rujna 2001. godine. Bio je poprilično škrt na riječima. Svoj nesumnjivo bogat život sažeo je tek u nekoliko rečenica. Kao da je sve ispjevao tijekom svojim mnogobrojnih nastupa. Rođen je bio u Kalinovečkim Peskima 1929. u domu seljaka.

Spikina spika

     Moj vujec Martin Matica je sviral vijolinu. On me je malo podučaval. Svi smo vam mi bili sluhisti. Niko neje znal note. Onda dok sem se ja malo nafčil vučil sem mam druge. Vođa nam je bil Ivan Belobrk, moj bratić. Zval se je kak i ja. Bil je hmanji. Menjal nas je kak Cigan konje. Onda, koga je steral si je iskal drugo društvo. Ja sem bil dobar pjevač. Bil sem i na audiciji v Zagrebu primlen, ali mi se neje štelo iti. Kaj bom v Zagrebu, sem si mislil?! Stari mi je bil švercer. Otišel je i neje ga bilo po tjeden dana, a onda se je dovlekel kaj prebiti cucek, bez dinara, ali znal je i donesti lepe nofce. Bilo je to negda unosno zanimanje. A, bila so takva vremena. Znali smo iti svirat v gostiono zabadav, a onda smo došli s puni žepi nofci kaj smo dobili tringelta. Ovi kaj sad nabijajo ništ tringelta ne dobe. Šanteki so negda igrali svate tri noći i četiri dana, glazba je morala biti non stop, jenu vuru spat i diži se nazaj. Dobili su pune cimbule novec. Pri Cigani v Pitomači si silne nofce dobil na svate. Gda su došli privatnici v gostionu traže „Ustani bane!“. Bilo je malo škaklivo vreme. Velimo mi njim, mi bomo svirali, a vi popevajte. Z Ivinom Belobrkom sem bil bratić. Šest let sem sviral vu folkloru f Kalinovcu i Sesvetam. Onda sem očoravel i prestal. A kaj mi bu ženska morti napeljavala žicu pod lampom?. Tako je zborio Ivan Belobrk–Spika, pjevač i bugarsit sastava „Belobrki“ 2001. Šest godina kasnije (2007.) čovjek je umro.

Ivan Belobrk Spika

S njim otišla je i mala legenda o poznatom i traženom glazbenom sastavu. Iste godine i istog dana razgovarao sam i s Markom Horvatom–Šimokom. On je u sastavu „Belobrki“ svirao drugu violinu. Bio je rođen u Molvicama 1936. godine. I on je, nažalost, već otputovao za svojom glazbenom bratijom. Za njega se brinula baka. On i brat ostali su sami. Violinu je kupio od Nikole Matulca koji je inače svirao bugariju. I on je o svojem životu govorio dosta ošpitno.

 

Šimokova sjećanja

     - Pasli smo svinje po šumi i vučili se. Ha, nekaj je vlezlo vu tu glavu. Onda je došel Ivina Belobrk, idemo nekaj napraviti! Idemo se vučit svirat! Več sem bil došel z vojske i oženil se. Počeli smo ‹62. Bili smo još v dobrim letima. Pomalo smo išli. Svirali smo meksikanske, Nikola je vodil. I onda smo svirali te nove pesme, a ovi, Lengeri, su svirali stare podravske pesme. Ta moja grupa je svirala 23 lete. Svirali smo svate i zabave. Vu sredu, soboto i nedelju. Ja došel doma spat, a žena za nofčanik– kulko sem donesel!? Duvana smo sadili, hižu smo gradili, a ja sem navek sviral samo vijolino. Išli smo na Peske Belobrku na probe. Tam smo pri njem vežbali - ispričao nam je Marko Horvat–Šimok.

 

Marko Horvat Šimok

Priče o mužikašima

     Kad bi glazba zamrla, svatovi se razišli, u glavi bi još dugo odzvanjalo svatovsko veselje. Uvijek je bilo sjajnih anegdota, tračeva, skandala… Priče su se vukle seoskim sokacima godinama. Ponekad, s generacije na generaciju. Glazbenici bi nakon svirke i veselja ostajali sami. Vraćali bi se u svoje obitelji, ženama, djeci. I za njima išle bi priče. Oni su bili ti koji su ljudima donosili veselje, dobar štimung, lijepe uspomene. Često njihovo glazbeno znanje i nije bilo najvažnije. Važan je bio duh veselja što bi ga sobom donijeli na svojim strunama i žicama. (vp)

 

08 - Učio na jednostavnoj tamburici s bistričkog prošćenja

 

    Svoje prvo društvo složili smo negde posle pedesete. Vu njem su bili: Ivan Bokovčan – Markovica, sviral je violinu, Luka Seleš isto violina, ja sem sviral brača, Franjo Dokić isto brača, a Martin Pavea bugariju. I bil je još Naci Ignac Patačko koji je igral bajsa - ispričao je Jacata

    Od svih starih podravskih glazbenih sastava jedino „Lengeri“ bili su uistinu pravi profesionalci. Kad to kažem mislim na činjenicu da su živjeli isključivo od glazbe. Nastupali su diljem Podravine i Hrvatske, imali stalne angažmane u pojedinim ugostiteljskim objektima, živjeli veći dio vremena izvan vlastitog doma, relativno često snimali gramofonske ploče, nastupali na televiziji i doživljavali se kao ondašnje glazbene zvijezde.

Profesionalnost

    Većina drugih sastava ili pojedinaca, bavila se glazbom kao usputnom djelatnošću, što im je povremeno donosila i lijepu zaradu, ali osnovna zanimanja bila su im vezana uz poljoprivredu ili neki obrt. Dobar dio njih radio je u tzv. „društvenom sektoru“. Iako su mnogi od njih djelovali relativno dugo, neki i po više desetaka godina, članovi su im ipak bili amateri koji su se glazbom bavili od prigode do prigode.

    Po popularnosti koju su uživali, posebno u đurđevačkom kraju, uz sam bok profesionalnih „Lengera“ mogli su donekle stati članovi Narodnog ansambla (tako je te glazbene sastave imenovala službena nomenklatura) „Korenići“. Različiti izvori navode i različite podatke o godini njihovog osnivanja. Prema podacima s CD-a „Stari podravski mužikaši“ iz 2001. „Korenići“ su djelovali od 1950. do 1978. godine. Najpopularniji su bili šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Prema onome što smo pronašli na internetu, osnovani su 1967., a najveću popularnost uživali su između te 1967. i 1984. godine. U sastavu su nastupali: Josip Ređep – Jacata (brač, vokal, kantautor), Josip Korenić (violina), Franjo Dokić (brač, vokal), Stjepan Varaždinec (violina), Josip Sulimanec (bugarija) i Luka Matkov (bas). Zanimljivo da u sastavu nisu imali tada izuzetno popularne cimbule. Vjerojatno su i zato zvučali drugačije, a širokoj publici to se jako dopalo.

     Snježana

     Prvu gramofonsku ploču snimili su u Jugotonu 2. Srpnja 1968. Na njoj je naslovna pjesma bila Djevojka Podravka, a kao druga na A strani snimljena je Snježana. E, ta je zapalila mase. Vrtjela se danonoćno na lokalnim podravskim radio-postajama koje su radile dok nisu ispunile i zadnju želju naručitelja, a mnogi su se teško odlučivali između nje i Potočića malenog koji dolinicom žubori. „Korenići“ su snimili još dvije singlice za Jugoton (1970. i 1972.), ali i mnogobrojne valcere, polke i čardaše u studiju ondašnjeg radio Đurđevca. Bili su vrlo uigran sastav, a duet Ređep-Dokić imao je specifičnu boju po kojoj su slušatelji odmah prepoznavali „Koreniće“. Uostalom, Ređep i Dokić nastupali su zajedno, prema onome što mi je ispričao sam Ređep, punih 28 godina.

     Članovi sastava ponikli su iz „Ogranka seljačke sloge“ iz Đurđevca. Evo što mi je o tome i svojem životu ispričao Josip Ređep kojega su prijatelji i znanci zvali Jacata. Razgovarali smo 30. kolovoza 2001. godine. Jacata je rođen 1935. i danas, nažalost, također više nije među živima. Zanimanje za glazbu počeo je pokazivati od najranijeg djetinjstva. Sjetio se jedne male lipove tamburice što ju je netko od njegovih donio s bistričkog proštenja.

     Kao dječarac pokušavao je izvući neke smislene tonove, a kasnije, prešao je na gitaru što je, prema njegovim riječima imala „ruski štim“. Svirao je i usnu harmoniku, a u Slogi je počeo svirati 1952. Tu je već zatekao neke od budućih „Korenića“. Mijenjao je instrumente kako se mijenjala moda. Bio je to sastav žičanih instrumenata pa je isprobao gotovo sve. Svirao je solo gitaru i pratnju.

Ogranak seljačke sloge iz Đurđevca - rasadnik Korenića 1952. godine

     Svoje prvo društvo složili smo negde posle pedesete. Vu njem su bili: Ivan Bobovčan– Markovica, sviral je violinu, Luka Seleš isto violina, ja sem sviral brača, Franjo Dokić isto brača, a Martin Pavea bugariju. I bil je još Naci Ignac Patačko koji je igral bajsa. Svirali smo svate po dva zimska meseca, sečanj-veljača. To se išlo ze svate na svate. I to je tak išlo, a onda smo drugo društvo osnovali 1956. V njemu smo imeli dve vijoline. Igrali so je Ivan Ređep i Franjo Ređep. Franjo Dokić je igral brača, a ja bugariju. Bil je Mato Ređep, a bajza je sviral Luka Matko.

Samouki

Onda smo posle napravili još trećega sastava i došel je Josip Korenić. Bil je najstareši, pak smo se po njemu nazvali Korenići. I onda smo bili jako poznati. Imali smo taj jeden starinski štih. Ljudi su ga imeli rat. Snježana im je bila jako draga. Ja sem jo komponiral. I glazbo i stihove, ispričao je Jacata.

Ono što je gotovo nevjerojatno i mogli bismo reći pomalo zbunjujuće u cijeloj toj priči oko fenomena podravske glazbe jest činjenica da su bitku za nju dobili glazbeno neobrazovani pojedinci. U pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća podigli su se iz ovdašnjeg puka. U početku svirali su i pjevali sevdalinke, novokomponirane srbijanske hitove, meksikanske, a onda su se, tjerani nekom svojom nevjerojatnom intuicijom, okrenuli svojim dubokim korijenima i stvorili jedinstven i prepoznatljiv podravski melos.

     Očistili su, barem za neko kratko vrijeme, zamućen izvor. Pokazali kako duboko ispod ove Podravine još spavaju stari gomolji živih glazbenih klica. Nije potrajalo. Krhki „zečnjak“ s đurđevačkih „peski“ otpuhali su novi divlji vjetrovi ne dopustivši nikakav suživot. Bila je to globalizacija prije globalizacije samo nitko još nije znao njezino ime. Baš kao što današnje generacije ništa ne znaju o mnogim značajnim glazbenicima koji su stvarali ono što se jedino može zvati imenom „podravske glazbe“.

Josip Ređep Jacata

 Za svoje zadovoljstvo

 

   Josip Ređep – Jacata bio je i poznati đurđevački poduzetnik. Ulagao je u pilane. Sam je izgradio tri pilane iz materijala što ih je pronalazio po otpadima. Još dok sam ga upoznao radio je na svojoj pilani, gdje sam ga i snimio. U to vrijeme kćerka mu je vodila gostionicu, a on se bavio svojim „železinjem“, kako nam je ispričao. Još je i tada (2001.) svirao s đurđevačkim penzionerima za vlastito zadovoljstvo. I Jacata je bio samouk. (vp)

09 - Paceri dobivali najvažnije bitke

 

Miju Jančija zatekli smo ga kod njegovog rakijaškog kotla, poprilično izmučenog dugotrajnim procesom pečenja rakije pa je njegovo sjećanje bilo vrlo selektivno i nepouzdano. Prema njegovim riječima svirao je i u virovskom KUD-u „Ferdo Rusan“. U vrijeme našeg razgovora bio je umirovljenik, bavio se poljoprivredom.

      Iz plejade onih sastava i pojedinaca koji su postavljali temelje i dali osnovni pravac podravskoj glazbi svakako treba spomenuti sastav „Vlahovići“ iz Šemovaca. Iako su na glazbenoj sceni bili vrlo dugo, od 1965. do 1990., nikad nisu snimili gramofonsku ploču ili neki drugi nosač zvuka.

Vrhunac

 

     Tri njihove snimke reproducirane na CD-u iz 2001. godine u produkciji Šarenog dućana pod nazivom „Stari podravski mužikaši“ snimljene su u društvenom domu u Šemovcima 1987. godine. „Vlahovići“ su imali probu prije seoske zabave, došao je Željko Vinković i snimio nekoliko pjesama. Na spomenutom CD-u objavljene su tri: Kad se dvoje vole, Mjesec divno sja i Markova polka. Autor svih pjesama je Ivan Vlahović. U sastavu su inače bila dva Ivana Vlahovića. Jedan je svirao prvu violinu i bio vokal, a drugi je svirao drugu violinu. Andrija Šubić svirao je bugariju, Mile Janči cimbule, a Mato Buđanec bas. Bili su jedna od boljih grupa iz vremena šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad je ta vrsta glazbe bila na svojem vrhuncu.

     Za razliku od drugih sličnih sastava na repertoaru su imali i svoje autorske pjesme, ali ostali su poznati uglavnom u svojem kraju. Za ilustraciju njihovog načina života i odnosa prema glazbi može poslužiti kratki susret što sam ga imao s Mijom Jančijem, kojeg su prijatelji zvali Mile, 30. kolovoza. 2001. godine. Cijeli život svirao je cimbule. Bio je rođen 1933., a svirati je počeo s deset godina. Kako je sam rekao, kad je bio sasvim siguran da to uistinu želi. Prve poduke dao mu je otac Đuro Janči, a naukovanje je nastavio „u hodu“ tijekom daljnjih godina bavljenja glazbom. Za njega, kao i za tolike druge glazbenike onog vremena, može se reći da je bio samouk. S prvim sastavom „koji se nesu zvali nikak“ počeo je svirati već 1947. godine po seoskim zabavama, veselicama i svadbama. Nije se mogao sjetiti ni kada je započeo svirati u sastavu „Vlahovići“. Zatekli smo ga kod njegovog rakijaškog kotla, poprilično izmučenog dugotrajnim procesom pečenja rakije pa je njegovo sjećanje bilo vrlo selektivno i nepouzdano. Prema njegovim riječima svirao je i u virovskom KUD-u „Ferdo Rusan“. U vrijeme našeg razgovora bio je umirovljenik, bavio se poljoprivredom, a inače je uz glazbu u životu savladao i postolarski zanat.

Zaboravljeni Ređepi

Jedan od prijelaznih sastava koji je osnovan 1956. godine (prema svjedočenju Josipa Ređepa – Jacate) rođen iz skuta Ogranka seljačke sloge u Đurđevcu bio je sastav „Ređepi“. Iako su bili dosta zastupljeni u repertoaru ondašnjih lokalnih radio postaja, a po fotografiji što je od njih ostala, čini se da su glazbu kojom su se bavili i marketing oko nje shvaćali vrlo ozbiljno, od njih je malo toga ostalo.

    Kad sam razgovarao s pokojnim Josipom Ređepom kojeg su zvali Jacata, on sastav nije spominjao pod tim imenom, iako je i sam nosio isto prezime i bio njegov član. Baš on nam je i ustupio danas već povijesnu fotografiju sastava. Skrećem pažnju na jednake kožnate šilterice što ih na glavi imaju svi članovi sastava, urednu odjeću, ozbiljnost s kojom su se namjestili za fotografiranje, a opet i izvjestan opušteni smiješak što im titra na licima. Dečki su svoj posao

Mijo Janči Mile 2001.

shvaćali ozbiljno, to je sasvim evidentno, u skladu s vremenom u kojem su djelovali. U prvom redu kleče braća Ređep, Ivan i Franjo. Oba su svirali violine. U gornjem redu stoje slijeva: Franjo Dokić, Antun Patačko, Luka Matko (bajz) i Josip Ređep – Jacata. Iako su u ovom sastavu zajedno nastupali desetak godina, iza njih nažalost nije ostao niti jedan nosač zvuka, pa je teško procjenjivati njihove stvarne dosege i zasluge za razvoj tadašnje podravske glazbe.

    Kad je u sastavu došlo do ozbiljnih „kadrovskih promjena“, došli su Josip Korenić, Stjepan Varaždinec i Josip Sulimanec, a iz njega otišli Ivan Ređep, Franjo Ređep i Antun Patačko. Bilo je to oko 1967. Sastav je promijenio ime u „Korenići“, a potom snimio tri singlice za Jugoton.

     Prvu su snimili već 1968., drugu 1970., a treću 1972. godine. U tom sastavu Josip Ređep i Franjo Dokić razvili su svoje specifično dvoglasno pjevanje, a Jacata se iskazao i kao autor.

Naiva

    Bijahu među njima uglavnom glazbeni samouki i rudimentarni talenti iz puka, kopači po vlastitoj narodnoj tradiciji iz koje su iščeprkali ono najvrednije. Najširi slojevi puka su to prepoznali, a i bili spremni obilato nagraditi. Imali su svoju publiku i svoje obožavatelje. Svoj hitove i svoj život lokalnih medijskih zvijezda. Te su godine i inače bile izuzetno plodne u Podravini. Uz široko prihvaćenu podravsku glazbu (neobična

Sastav  Ređepi oko 1960. godine

kombinacija instrumenata, arhaični način pjevanja, teme), svijet je „poludio“ i za podravskom naivom, a i Vegetom.  Naiva je postala planetarni fenomen, Vegeta je omogućila jedan od najčudnovatijih gospodarskih uzleta onog vremena, a podravsku glazbu zavoljeli su i mnogi izvan ovoga kraja. Možda bismo se nad tim fenomenima trebali zamisliti i dobro ih proučiti?! Upozorio bih samo da su stvaratelji ovih „čuda“ krenuli gotovo ni od čega! Malo su toga znali o poslovima kojima su se željeli baviti, nisu raspolagali gotovo nikakvim početnim resursima, a niti se pretjerano brinuli kamo će ih to odvesti.

    Tek danas je moguće sagledati koliko daleko su zapravo stigli.

Temelji podravske glazbe

   Dosad smo obradili nekoliko vrlo važnih glazbenih sastava koji su pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća „udarili temelje“ podravskoj glazbi. Ako je ikad postojala spomenuta vrsta glazbe, onda se ona javlja upravo tih godina i u krilu tih sastava i glazbenika. Dakako, naše istraživanje ide i dalje, ali već sada zastupamo tezu da se najčišći melos podravskog kraja pojavio upravo tada. Upravo ti glazbenici oslobodili su ga natruha ranog srbijanskog komponiranog folka i meksičkih srcedrapateljskih ljubavnih balada, žalopojki nad „jednim danom života“ i „mamom Huanitom“, bosanskih sevdalinki, slovenskih „jodlanja“ i zbrčkanog „šlageraja“ domaćih glazbenih veličina. (vp)

 

10 - Glazbenici bez „matičnih knjiga“

 

Uskoro su Seleša pritisnule obveze na radnom mjestu, pa mu je direktor Zelić čak stavio na izbor: ili glazba – ili ozbiljan angažman na poslu! Morao je ostaviti glazbu, ali je povremeno ipak uskakao u neke od sastava da si malo „pojača kućni buđet“. Od 1991. godine je u mirovini, ali je povremeno svirao s Jacatom već kao umirovljenik, no i to je prestalo.

   Jedan od rijetkih živih sudionika burnih događanja iz „zlatnih“ vremena podravske glazbe je Luka Seleš s kojim smo razgovarali u Đurđevcu 10. studenoga 2010. godine. Bilo je to u njegovog maloj kući „jedinki“ gdje živi sa svojom suprugom. I ona mu je pomagala tražiti požutjele fotografije, a isto tako uskakala prisjećanjima na lijepe dane mladosti.

Lukin instrument

    Selešovi su bili ratari, a Luka je rođen 11. Listopada 1929. godine u Đurđevcu. Kad je počeo Drugi svjetski rat bio je još dječak, a u vojsku je išao 1949. Poraće je bilo teško, bez posla, s puno bijede i gladi. No, bilo je i puno svadbi, jer su se oni koji su preživjeli rat htjeli brzo vratiti u normalne životne kolotečine. Jedan od Lukinih dječačkih prijatelja bio je vješt s rukama pa je izradio malu tamburicu. Na njoj su vježbali, ali Lukin instrument je malo kasnije postala violina. Vježbao je u đurđevačkoj „Seljačkoj slogi“ koja je postala pravo rasadište ondašnjih glazbenih kadrova.

Sastav u kojem je svirao Luka Seleš 1951.

     Iako je počeo učiti 1946. Ili 1947., kako se prisjeća, svirati je počeo ozbiljnije tek kad se vratio s odsluženja vojnog roka. Još i tada bilo je malo posla, a Luka je uvidio da se u glazbi može zaraditi. Na fotografiji snimljenoj u voćnjaku pri kraju zime 1949., ispod stabla jabuke, u sastavu je pet svirača s dvije violine, cimbulama, bajzom i braćom. Ukoliko je godina iz Lukinog sjećanja točna (na poleđini nije ništa zapisano), onda je to bilo u godini kad je Luka otišao u vojsku. Muškarci su odjeveni skromno, siromaški, a na nogama većina ima visoke cipele i vunene čarape presavijenih rubova, kako se nosilo u ono vrijeme. Glave su im pokrivene šeširima, a jedini cimbulaš ima šiltericu.

Identitet

    Dvije godine kasnije snimljena je druga fotografija na kojoj je od bivšeg sastava ostao jedino Luka Seleš sa svojom violinom. Momci su mladi, u bijelim košuljama s kratkim rukavima. Hlače su uredne, ispeglane, nove. Instrumenti u sastavu su se promijenili. Cimbula više nema. Uz Lukinu violinu, tu su tamburica, bugarija, brač i kontrabas. Ispred momaka je mali stolić, prekriven bijelim stolnjakom. Na njem je vaza s grančicama rascvjetanog jorgovana, prelijepa vinska boca puna tamnog vina i pet napunjenih čaša.

    Ispred stolića još su dvije vaze s rascvalim granama jorgovana. Cijela je scena očito brižno pripremana za oko fotoaparata. Fotograf je očito nešto znao i o kompoziciji. U sredini, kao vertikala smješten je bajzar, a oko njega nižu se glazbenici i njihovi instrumenti tvoreći polukrug prema promatraču. Momci otvoreno gledaju u objektiv kamere. Kao da su svjesni svojeg „ulaska u povijest“. Jedne od tih zima, kako se prisjetila gospođa Seleš, a njezin muž nam potvrdio, odsvirali su ukupno trideset i četvore svatove.

     Šezdesetih godina krenulo je pletenje košara za njemačko tržište. Osnovano je i poduzeće „Podravina“ čiji zaposlenici su pleli. Ta se vrsta robe tada tražila i na njoj se dobro zarađivalo. Uskoro su Seleša pritisnule obveze na radnom mjestu, pa mu je direktor Zelić čak stavio na izbor: ili glazba – ili ozbiljan angažman na poslu! Morao je ostaviti glazbu, ali je povremeno ipak uskakao u neke od sa- stava da si malo „pojača kućni buđet“. Od 1991. godine je u mirovini, ali je povremeno svirao s Jacatom već kao umirovljenik, no i to je prestalo.

Tko su Markovice

    U glazbenoj povijesti Podravine ta je godina (1960.) važna jer je osnovan Narodni ansambl „Markovice“. I taj je sastav ponikao u krilu đurđevačke „Sloge“. Osnovao ga je Ivan Bobovčan Josipov, rođen 1931. godine u Đurđevcu, a ime je dobio po Martinu Markovici, Ivanovom djedu, također, rođenom Picoku. Popularnost ansambla bila je neupitna na području Podravine, ali se prelijevala i dalje. Naročito kad je sastav u Jugotonu, 30. Prosinca 1968., snimio svoju jedinu gramofonsku ploču.    Na njoj su bile četiri pjesme: Pjesma za vjenčan dan (Ivan Bobovčan), Djevojka pjesme pjevala (narodna; tekst Ivan Bobovčan), Pjesme pjevam iz svog rodnog kraja (Ivan Bobovčan) i Svatovska polka (narodna). Očito je upravo) Ivan Bobovčan bio pokretačka snaga cijelog projekta. On je svirao prvu violinu, druge violine svirali su Andija Križanić i Stjepan Njegovec. To je ujedno bila i posebnost ovog sastava – tri violine. Na jednu od njih doći će nešto kasnije Luka Seleš. Cimbulaš je bio Đuro Zobunđija, bugariju je svirao Branko Špoljarić, a Antun Patačko bio je na bajzu.

    To je sastav koji je svirao materijal za gramofonsku ploču. Međutim, Luka Seleš prisjeća se grupe u kojoj je i on svirao. Kao vođu sastava spominje Ivana Bobovca i sebe na drugoj violini, ali, prema njegovim sjećanjima, prvi brač je svirao Franjo Dokić, drugi brač Josip Ređep Jacata, bugarista je bio Martin Pavec, a kao bajzare spominje dvojicu: Ignaca Patačka - Starog i njegovog sina Martina Patačkog. Naime, Ignac je već bio dosta star, pa je znao pozvati svojeg sina Martina da gleda i uči. Ovaj bi se koji put najeo s glazbenicima i popio koju kupicu, a otac ga je sve češće ubacivao i u sastav. Rekao bi: „Sad si se nafčil, sad moreš svirati mesto mene!“

    Po podacima što smo ih uspjeli pronaći „Markovice“ su bili aktivni sve do 1984. godine, ali to nije posve sigurno. Naime, u jednom trenutku, Markovice (dio članova) stopile su se s novigradskim „Korenićima“, tako da je teško pratiti prelaske pojedinih glazbenika iz jednog sastava u drugi, kao i točno vrijeme promjena imena sastava.

    Za glazbenike se nažalost nisu vodile „matične knjige“, živih svjedoka danas je svakim danom sve manje, njihova sjećanja su sve varljivija pa je teško rekonstruirati događaje na podravskoj glazbenoj sceni prošlog stoljeća. No, neke činjenice su sasvim bjelodane.

Luka Seleš i Želkjo Vinković

Đurđevac je uistinu bio centar tadašnjih glazbenih zbivanja u našem dijelu Podravine. Mnogi glazbenici i pjevači proizašli su iz djelovanja tadašnjih kulturno-umjetničkih društava (Đurđevac, Virje, Kalinovac i dr.). Poboljšanje ekonomske situacije pogodovalo je stvaranju mnogobrojnih sastava i družina. Također i nagli procvat radiofonije u Podravini.

    Lokalne radio-postaje doprinijele su širenju i popularizaciji upravo autohtone glazbene produkcije na ovim prostorima.

Izmoren od svirke na posao

  Uz takvu glazbenu aktivnost, Luka je bio „službeno“ zaposlen u đurđevačkoj Šumariji. Ljeti su radili na smolarenju crnogorice, a zimi brali češere za proizvodnju sjemena. Četo bi išli u Katalenu i tamo ručno tovarili tehničko drvo za rudnike, drvo za željezničke pragove ili drugu vrstu klada. Posao je bio fizički naporan, tako da je zarađivanje u glazbi bila prava igrarija. Ali Luka bi, poslije trodnevnih svatova, na posao dolazio izmoren i željan sna. Poslovođa mu je govorio kako bi si sam morao plaćati socijalno. (vp)

 

 

11 - Jedan dan života bila je za rezati žile

 

A eto, ve više nema niti Jacate. I on je bogec vmrl. Nedavno. Brkali so me dečki da mu zaigramo nekaj na grobu, mi penzioneri, ali ja nisam mogel. Srce bi mi puklo. Svirali so mu na grobu neki mladi dečki z Molve. Soze so mi samo išle. Svirali so ono njegvu „Djevojka Podravka“. Srce mi je štelo puči od tuge… - ispričao nam je Đuro Burulić.

Đuro Burulić (bas) i dečki 1958.

Đuro Burulić iz Đurđevca, rođen 5. travnja 1932. godine, još je jedan od malobrojnih živih iz prve garniture izvornih podravskih mužikaša, a najradije se sjeća onih dana kad je svirao s „Markovicama“. Bilo je to negdje, koliko se on prisjetio, od 1963. na dalje. Inače, glazbom se počeo zanimati još kao „dečešinec“ u dobi od 12 godina.

Bajz

    Njegov dječački sudrug bio je znameniti Slavko Čamba, osnivač i vlasnik privatne etnografske zbirke iz Đurđevca, koji je gotovo cijeli svoj život proveo u emigraciji - iz zemlje je otišao 1967., a vratio se tek 1991. S njim je posuđivao žičane instrumente starijih svirača, molio ih da mu nešto pokažu, a onda po sluhu, pokušavao naučiti prve akorde. Pripada plejadi onih koji su svirati naučili slušajući i gledajući iskusnije. Motali su se oko starijih slogaša (članova Seljačke sloge) i upijali, promatrali ih, kopirali… Kad bi se ukazala mogućnost da malo zamijeni nekoga od starijih „kolega“, Đuro bi jedva dočekao da uskoči, a onda je krenuo i malo ozbiljnije.

    Odmah na početku bajz mu je najbolje zapeo za oko. U početku, svirao je bas s metalnim žicama, a onda je kupio pravi, s crijevima umjesto žica. S dečkima svoje generacije imao je prvi sastav još 1958. Fotografiju što je danas objavljujemo potječe iz toga vremena. Njih četvorica snimljena su u nekom seoskom dvorištu. Bilo je ljeto. U pozadini stoje sramežljive seoske djevojke, što samo govori o tome da su i u ono vrijeme glazbenici imali svoje obožavateljice i pratiteljice. Ozbiljnije se počeo baviti glazbom nakon povratka iz vojske.

Ljubomora

    Oženio se 1955. godine. Njegova žena Doroteja danas priznaje da je u ono vrijeme bila ljubomorna, ali ga je ipak puštala svirati po svatovima. Bili su mladi bračni par,

novac im je trebao pa je morala zatomiti osjećaje.Zaposlio se u „Bistri“ kao bagerist na kopanju kanala, ali ljubav prema glazbi nije ga napuštala. Snažno ga je privlačila i mogućnost zarade „sa strane“. I sam priznaje da se tada od glazbe lijepo zarađivalo. Priključio se „Markovicama“. Bio je s njima „fajn dugo“. Jedne zime su „odigrali dvadeset i troje svate samo vu Virju“.

Zanimljivo da na fotografiji „Markovica“, iz 1965. godine, u sastavu ima čak sedam glazbenika, među ostalima i harmonikaš.

    Na fotografiji iz 1973. Đuro je već u novom sastavu. Zvali su se „Tajčuri“. Kad sam ga pitao zašto su se tako zvali, nije se mogao sjetiti. Prisjetio se violiniste Hoste iz Repaša (to mu je bio nadimak) koji je imao prekrasan glas i znao je odlično pjevati. Valenta Ređepa, Mije Pavlovića koji je bio harmonikaš i sjajan pjevač, Martina Leščana svirača bugarije, Jože Vukšana iz Čepelovca koji je svirao harmoniku i pjevao. S nekima od njih dugo je imao gažu kod Jacate, u njegovoj gostionici u Đurđevcu.

    A eto, ve više nema niti Jacate. I on je bogec vmrl. Nedavno. Brkali so me dečki da mu zaigramo nekaj na grobu, mi penzioneri, ali ja nisam mogel. Srce bi mi puklo. Svirali so mu na grobu neki mladi dečki z Molve. Soze so mi samo išle. Svirali so ono njegvu „Djevojka Podravka“. Srce mi je štelo puči od tuge… On je za nju napisal reči i muziku. Mi smo ga zvali Jacata. Pod njegvim pravim imenom ga nišče neje ni znal. Zval se je Ređep Josip. Da. Ja još imam svojega bajsa. Aaa, bom si ja još negda zaigral z moji stari dečki. V goricaj. Imam male goričke v Čepelovečkom bregu.

    Gospođa Doroteja se pomirljivo smješka u drugom planu, sjedeći na škrinji kraj peći: “Je, išel je po svate, negda dva dana negda celi tjeden. Ze svate na svate. Došli doma zmazani, neobrijani, umorni…Bicikla mi je zaslužil. Kaj ga ne bi pustila?!“

    Glazbeni repertoar bio je bio različit. Hosta i Mijo Pavlović bili su najbolji pjevači u meksičkim pjesmama, ili kako su ih u ono vrijeme ljudi zvali „meksikanskim“. Upravo su one tada bile posebno obljubljene kod svatova, prisjeća se Đuro.

    Bez obzira tko i kako je kumovao da se na glazbenoj sceni ondašnje države pojave prepjevi popularnih meksičkih pjesama, danas i nije važno – narod ih je preko noći prihvatio. Na prvu loptu. I poludio za njima.

    S istim žarom s kojim danas gleda meksičke TV-sapunice. I gotovo da i nije bilo zvučnijeg imena ondašnje estrade koje se nije okušalo u barem nekoj od tih elegičnih balada u tročetvrtinskom taktu što je posuđen od bečkih valcera i s carom Maksimilijanom otputovao za Meksiko.

Takt

Plemenitog Austrijanca su poslije revolucionari strijeljali, a takt – zadržali. Najpoznatiji izvođači meksičkih prepjeva postali su u Jugoslaviji Cune Gojković, Diego Varagić, Slavko Perović, Nikola Karović (ovaj je navodno 102 puta pjevao pred pokojnim Josipom Brozom). Miši Kovaču je „Jedan dan života“ bio zaštitni znak, a meksičke je pjevao i pokojni Ivo Robić, kao i mnogi drugi. Imuni na njih nisu ostali ni Podravci.

Zašto meksikanske ?

   Možda je dobar trenutak da se na kratko pozabavimo upravo tim fenomenom meksičke glazbe i kako je ona postala toliko popularna u bivšoj državi. U „Leksikonu YU mitologije“ Đorđe Matić je napisao: „Nakon prekida s „Rusima“ i držanja Zapada i SAD-a na odstojanju, što je preneseno na kulturni plan značilo da su i jedni i drugi do određene mjere nepoželjni, javila se potreba i nužnost za ipak nekom komunikacijom s drugom kulturom, samo je pitanje bilo – s kojom? Dok se nekom – popularni mit kaže da je u pitanju bio, po običaju oštroumni, Moše Pijade – nije javilo spasonosno, upravo genijalno rješenje; Meksikanci! (…) „To, Meksikanci“, može se zamisliti Mošu kako razmišlja naglas – „nisu ni jedni ni drugi. Ne pripadaju ni jednom od dva bloka. zemlja u razvoju, kao i mi, pod dominacijom Amerike. Godine fizičke i političke borbe protiv europskog i američkog imperijalističkog zavojevača, prošlost revolucija niskih socijalnih slojeva – seljaka – pjesma i ugroženih radnika, a

iznad svega – prepoznatljiva, topla narodna umjetnost…“. (vp)

Đuro Burilić

 

 

12 - Na orah i potok za dobar štimung

 

  Za Pericu Lulića, koji je po prirodi pedantan i uredan čovjek, svaka neprofesionalnost predstavljala je pravu muku. Za njega je glazba bila hraniteljica, jer se sve do 1971. godine nikako nije uspijevao za stalno zaposliti. Nosio je na plećima, ni kriv ni dužan, tešku obiteljsku stigmu „ustaškog“ djeteta.

Perica Lulić

U virovitičkom kraju sedamdesetih godina 20. Stoljeća bio je izuzetno popularan Ansambl Perice Lulića. Lulić je rođen 21. veljače 1933. Godine u Špišić Bukovici. Roditelji su mu bili poljoprivrednici porijeklom iz Like. Već kao dijete, mali se Perica počeo zanimati za tamburicu samicu. U Špišić Bukovici postojala je Seljačka sloga od čijih članova je dobio prve poduke na bisernici.

Osnove

Bio je nadaren, odličan sluhist, pa mu je otac prodao kravu i kupio harmoniku „dugmetaru“. S njim smo razgovarali 24. studenoga 2010. u njegovoj kući u Virovitici. Prisjetio se svojeg djetinjstva i kako u ono vrijeme nije bilo radija niti televizije, pa je onaj tko je znao svirati neki instrument bio vrlo popularan. Čim bi zasvirao, skupila bi se cijela ulica. To mu je kao mladiću, dakako, jako godilo. U to vrijeme već je savladao osnove harmonike, pa je s nekim kolegama povremeno svirao po okolnim selima na manjim seoskim veselicama ili privatnim proslavama. U Bušetini je naišao na neke dečke koji su imali sastav s dvije violine, bračom i bugarijom. Čuli su ga kako svira harmoniku, a njima je u sastavu bio potreban baš taj instrument jer bi tako znatno proširili repertoar.

    „Uhvatili me, dođi mali vamo, jeli bi ti htio s nama svirat? Budeš došao k nama na probu, a mene ufatila neka trema. Vidim, ovaj što svira brač, tako reći ‹govori› na žice, a što ću ja s njima svirat, nemam pojma za njihov nivo. Pitam se što ću ja tu? Strah me. Veli on meni, ajde dođi! Daj nam C! A ja ne mogu naći, ne znam. Ali me oni više ne puštaju,

ja treniram po cijeli dan. Počeli mi svirati svatove, zabave… Ja iz Bušetine ne dolazim kući po tjedan dana. Ali, bogme, zaradio ja novaca…“

Šlampeši i profiči

Nakon izvjesnog vremena, Lulić je promijenio sastav. Sastavi su se relativno brzo raspadali i od dijela istih glazbenika formirali novi. Svi glazbenici nisu jednako ozbiljno shvaćali svoj posao. Neki su bili na razini amaterskog šlamperaja. Bilo im je stalo tek do dobrog društva, jela i pića i da zarade nešto, onako usput. Većina ih je bila stalno zaposlena pa si nisu mogli priuštiti još i profesionalni angažman u glazbi. Neki su bili aljkavi, lijeni, nisu htjeli vježbati, a gažu bi odradili tek da zadovolje formu i uzmu novac.

    Time bi štetili ostalim momcima iz sastava. Dolazilo bi do svađa. Neki nisu mogli kontrolirati alkohol što bi se obično konzumirao uz višenoćno sviranje i pjevanje. Neki su bili promiskuitetni, prigoda je bilo na pretek, ali i ljubomornih muževa, takaj. Kao u svakom estradnom poslu trebalo je održavati barem kakav-takav profesionalni odnos prema publici, a to često neki od sudionika nisu bili u stanju. Neke je novac totalno razmekšao kao ljude. Sve su to bili razlozi čestih razilazaka, ali i novih spajanja veselih glazbeničkih družina.

    Za Pericu Lulića, koji je po prirodi pedantan i uredan čovjek, svaka neprofesionalnos tpredstavljala je pravu muku. Za njega je glazba bila hraniteljica, jer se sve do 1971. godine nikako nije uspijevao za stalno zaposliti. Nosio je na plećima, ni kriv ni dužan, tešku obiteljsku stigmu ‹ustaškog› djeteta. Ali, ta 1971. njemu je donijela dobre promjene. Osnovao je vlastiti sastav, u kojem je on bio šef i po njemu se zvao. Konačno se, uz malu pomoć prijatelja, uspio zaposliti u virovitičkoj tiskari. Kako je bio vrlo vrijedan i k tome odličan organizator, ubrzo je postizao dobre rezultate u jednom i u drugom poslu.

40godina u glazbi

    Ansambl Perice Lulića ubrzo je postao poznat diljem Podravine, ali i u požeškom kraju. Njegovi članovi imali su vrlo širok repertoar tada popularnih narodnih, meksičkih, bosanskih i domaćih melodija. To je sastavu donosilo mnogobrojne angažmane za svadbe, zabave, proslave. Sastav je djelovao sve do 1983. godine, a njegovi članovi bili su: Perica Lulić – harmonika, Mato Perić – orgulje i harmonika, Franjo Šuvak – bas gitara i violina, Josip Perković Joki – solo gitara, Josip Đureš Joco – bas, Mladen Blažević – harmonika, Tomislav Zidarić Šota – gitara, Tomislav Lučić– bugarija, Josip Krznarić – bas gitara i Ivo Cik – violina. Dakako, svi ovi ljudi nisu istovremeno svirali u sastavu. Tijekom godina njegovog djelovanja oni su se mijenjali, a isto tako mijenjali su se i instrumenti. U ranoj fazi bili su to više akustički instrumenti, a kako je ansambl trajao, dolazili su u modu sve više električni instrumenti, pojačala, mikrofoni… Sastav je u svojoj dugogodišnjoj karijeri snimio i dvije ploče za ondašnji Jugoton. Prvu 1978., a drugu 1980. godine.

    Obje su bile singlice. Na prvoj, izvodili su ‹Kad bi se vratila meni›, autorskog dvojca Franje Šuvaka i Perice Lulića i ‹Nek uživa tko god može’, narodnu pjesmu za koju je tekst napisao Perica Lulić. Druga ploča nosila je pjesme ‹Da li me voliš› i ‹Raspleti kose›. Autori su im bili Smiljanić, Cvrk i Gavrilović.

Smiraj

    Kao što smo rekli, paralelno s glazbenom karijerom, Perica Lulić brzo je napredovao i u poduzeću u kojem se konačno uspio zaposliti, virovitičkoj tiskari. Od pomoćnog radnika postao je brusač alata za tiskarske strojeve, a koju godinu kasnije šef kuhinje u kojoj su se pripremali topli obroci za sedamdesetak zaposlenih. Tu je ostao skroz do umirovljenja. Bilo je, kako sam kaže, a njegova supruga potvrđuje, paradoksalnih situacija. Došao bi sa svadbe, oprao se, pridrijemao desetak minuta nalakćen na stol i potom otišao na posao. Nikad nije dozvolio da trpi njegov posao u tiskari zbog glazbe kojom se bavio. Sitan i žilav, nevjerojatno izdržljiv, ponekad bi bio, kako sada priznaje, na samom rubu iznemoglosti. Uz sve nabrojeno, Lulićeva obitelj bavila se i poljoprivredom. Sadili su duhan i sagradili pet sušara za ovu kulturu.

    Gospodin Perica već se pedesetak godina bavi pčelarstvom, uzgaja ovce, a i danas u sedamdesetosmoj još zida do jedan u noći, kaže njegova

supruga. Kao glazbenik zarađivao je odlično. Za jednu subotu zaradio bi po tri svoje mjesečne tiskarske plaće, kako sam kaže. No, glazba je tražila stanovite žrtve. Na svadbi u Grabrovnici penjali su se na orah, u Špišić Bukovici ulazili su u vodu potoka, jer je tako zahtijevao gazda koji bi ih nakon toga obasipao novcem. Sve za dobar štimung i životno veselje, smije se Lulić.    Paralelno s glazbenom karijerom, Perica Lulić brzo je napredovao i u poduzeću u kojem se konačno uspio zaposliti, virovitičkoj tiskari. Od pomoćnog radnika postao je brusač alata za tiskarske strojeve, a koju godinu kasnije šef kuhinje u kojoj su se pripremali topli obroci za sedamdesetak zaposlenih (vp)

 

Ansambl Perice Lulića 1976

13 - Nek’ se čuje i naš glas

Rijetki su poznavali note, a umijeće muziciranja prenosilo se s jednih na druge. U Malom Bukovcu puhački sastav osnovao je još 1922. godine Karlo Ivanek–Karči, koji mu je bio i voditelj. Njegovi članovi bili su, uz spomenutog voditelja, tijekom vremena, još i Dragutin Miklošić, Ivan Šartaj, Antun Ipša, Ivan Čukec, Ivan Katana, Antun Tkalec i Milan Habek

Puhački ansambl „Habek“ iz Malog Bukovca ili kako su ih u narodu popularno zvali „Habeki“, spadaju u red rodonačelnika izvorne podravske glazbe. Bili su nastavljači dugačke tradicije njegovanja glazbe puhačkih sastava vezanih uobičajeno uz mnogobrojna vatrogasna društva sjeverozapadne Hrvatske.

    Takvih sastava bilo je posebno u zagorskom kraju oko Varaždina, Međimurju i koprivničkom dijelu Podravine. I dan danas vrlo su popularni u Međimurju, dapače, čini se kao da je upravo u tijeku njihova prava renesansa. Fenomen velike popularnosti „Habeka“ šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na prostorima Zagorja, Međimurja i Podravine vezan je uz nicanje velikog broja lokalnih radio postaja na tim istim prostorima i u isto vrijeme.

    Članove puhačkih sastava u Podravini zvali su nekad „bandisti“ kako su im instrumenti bili izrađeni uglavnom od lima, ali i „limena glazba“ ili „plehmuzika“. Rijetki su poznavali note, a umijeće muziciranja prenosilo se s jednih na druge. U Malom Bukovcu puhački sastav osnovao je još 1922. godine Karlo Ivanek–Karči, koji mu je bio i voditelj. Njegovi članovi bili su, uz spomenutog voditelja, tijekom vremena, još i Dragutin Miklošić, Ivan Šartaj, Antun Ipša, Ivan Čukec, Ivan Katana, Antun Tkalec i Milan Habek.

    Tradicija će se nastaviti nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. godine, kada je mladi Milan Habek, rođen 1934., ponovno pokrenuo „bandiste“. Po njemu sastav će se u narodu prozvati „Habeki“.

Habeki 1945.

Dugovječnost postojanja i redovitog nastupanja doprinijela je svakako i njegovoj glasovitosti. Sastav se, naime, ugasio tek 1995. godine. Pedesetak godina trajanja nije malo niti za naša, a niti za svjetska mjerila u životu nekog ansambla, pa bavio se on i plehmuzikom.

   Ansambl je 1971. Godine snimio i jedinu svoju gramofonsku ploču za Jugoton. Na njoj su bile pjesme: „Divna si Podravino“ (Tomo Triplat), „Bukovečka polka“ (narodna),

„Pod mojim prozorom“ (narodna) i „Planinarska polka“ (D.Flanjak). Kroz mnoge godine postojanja ansambl je mijenjao neke glazbenike, ali kao njegova okosnica mogu se navesti slijedeći članovi: Milan Habek krilnica, Tomo Triplat klarinet, Franjo Krušelj klarinet i saksofon, Stjepan Habek tenor prvi, Milan Kovač tenor drugi, Franjo Povijač truba, Mirko Mikloš truba i Josip Jakopčin bas.

    Popularni „Habeki“ nastupali su po različitim mjesnim priredbama, svatovima, zabavama, krstitkama i sprovodima. Tako je u njihovim nastupima bio zaokružen čitav životni ciklus ovdašnjeg čovjeka bez obzira na svu podsmješljivost s kojom na to možemo gledati.

Tomo Triplat

Baveći se istraživanjem za ovaj serijal tražio sam sugovornike iz tog nekad vrlo renomiranog puhačkog sastava i upoznao u Podravskoj Kapeli još jedinog preživjelog iz prvobitnog sastava, Tomu Triplata, rođenog u Malom Bukovcu 6. Prosinca 1927. godine, kantautora i vokalnog solistu „Habeka“.

    Njegovi roditelji bili su poljoprivrednici. Tomo se pridružio puhačkom sastavu iz Malog

Bukovca još prije Drugog svjetskog rata. Učio je svirati od Milana Habeka i Antuna Tkaleca. Obojica su bili samouki. Zanimljivo da je Milan bio sedam godina mlađi od Tome (kasnije postat će osnivač novog sastava puhača).

Habek rođeni vođa

Tomi je u sjećanju ponajviše ostao nastup u Petrovaradinu iz 1966. godine. Bila je proslava tristogodišnjice pobjede nad Turcima. Datum: 4. i 5. kolovoza. Bila je to velika proslava. Lepo su nas primili. Ostali smo dva dana. Onda smo mi bili jako popularni. I tam. Vole oni plehmuziku. Ja sam sviral klarinet. Napisal sam jedno dvadeset koračnica. I aranžiral sam. Splatilo se to nama. Svirali smo svate, zabave… Celu zimu smo svirali svate. U početku opće nismo znali note. Posle smo se nafčili. S knjig. Ovaj, Milan je bil jako strog. Tiral nas je na probe. Svati nisu bili samo za vreme Adventa i Korizme. Inače smo igrali celu zimu svate. Ja sem se oženil, ostavil mladu ženu drugi den i otišel igrat svate osam dana. Je, igrali smo celi tjeden, saki dan. Igrali smo polke, čardaše, valcere, meksikanske, naše međimurske i podravske. Razglasa nesmo imeli. Dok smo došlo s kakvom novom pesmom f sali je bila tišina kaj si mogel muhu čuti. Ljudi su poslušali. Igrali smo svate f Sunji, a drugi dan sprovod upal, kaj buš?!

Tomo Triplat i Ivan Horvat - samo uspomene

   Znali smo igrati dvjesto do tristo pesmi. Čujte, bolje to, nego delati poljoprivredu. A Habek je bil rođeni vođa. Nema više nikoga živoga. Samo ja sem ostal, priča danas Tomo Triplat. Pokazuje CD-e na koje su preneseni očišćeni nekadašnji glazbeni brojevi snimljeni „u živo“ na nekoj zabavi ili svadbi. Ostalo je samo to. Sve drugo su odnijele vode Drave i Mure, nepovratno.

 

Habeki i Krsto Papić

Temom nicanja lokalnih radio postaja svojevremeno se bavio hrvatski redatelj svjetskog glasa Krsto Papić koji je tijekom svoje filmske karijere snimao i nezaboravne dokumentarce. I tako je u jednom od njih, a zvao se „Nek se čuje i naš glas“, uzeo „Habeke“ koji su mu kao glazbeni lajtmotiv snimili pjesmu „Sunce sreće se skrilo“. Tema je trajala 16 minuta, bila vrlo prepoznatljiva po svojoj podravskoj tugaljivosti, a film je 1971. nagrađen na festivalu u Oberhausenu. Snimljeni film samo je proširio popularnost „Habeka“ pa su još za života postali legende. Tako da se i danas mnogi iz starijih generacija na ovim prostorima s nostalgijom sjećaju njihovih vremena. (vp)

 

14 - Mato i četiri nevidljiva

To su bila vremena. Ljudi su bili siromašniji, ali zadovoljniji. Danas imaju sve, puno više nego su imale one generacije, ali su svi nezadovoljni. Samo bi nekaj više i više. Kaj je tom narodu?  Ne znam - kaže Ivica Lazarus

Potkraj sedamdesetih u Podravini polako jenjava prvi val oduševljenja otkrivanjem vlastitog identiteta u glazbi. Sastavi koji su počeli još prije rata ili neposredno poslije rata, a svoju pravu afirmaciju doživjeli u pedesetima i šezdesetim godinama, već su pomalo umorni.

Nasljeđe

Odustajanje manje upornih glazbenika pomalo erodira njihovu poziciju na glazbenoj sceni. Također, veći dio njih ne može prihvatiti nove trendove (šlagersku glazbu i nadolazeći rock&roll) pa se njihov odlazak u prigodničarske glazbene rukavce sve više ubrzava. Na sceni ostaju uglavnom oni koji su glazbu odabrali kao svoju primarnu egzistenciju ili oni čija popularnost je tijekom godina toliko narasla da im ne smetaju nadolazeće promjene. Možemo reći da dolazi i do generacijske smjene. Pomalo, ali nezadrživo, na scenu stupaju mlađi.

    Vrijeme nosi svoje. Ti dolazeći „drugi“ više nisu čisti akustičari. Zvuci violina, bugarija, cimbula i bajzeva, kao najkarakterističnijih glazbenih elemenata podravskog narodnog nasljeđa, pomalo ponovno odlaze u sjenu. Čak štoviše, nove generacije ih više ne doživljavaju kao sebi blizak glazbeni izraz. Okreću se nadolazećim novotarijama. Njima trebaju

pojačala, mikrofoni, električni gitare, električne orgulje, bubnjevi… I rad lokalnih, mahom seoskih radio-postaja, na čijoj eterskoj krijesti su se podigli glazbenici prve generacije, u silaznoj je putanji. Ruralna područja sve više izlaze iz svoje prometne izolacije, sve više mladih odlazi u obližnje gradove na daljnje školovanje, a u svoje sredine donose nove trendove. Stari način života se mijenja, a s tim promjenama dolaze i nove glazbene navike. U takvim promijenjenim okolnostima neki glazbenici pronalaze nove mogućnosti.

Čovjek orkestar

Jedan od takvih je bio i Mato Pintar iz Korije, kojeg su zvali „Mato i četvorica nevidljivih“. Bio je tipičan „one man band“ svojeg vremena. Na svojoj električnoj harmonici, s ugrađenom pratećom sekcijom, odsvirao je, kako sam kaže, sigurno preko dvije tisuće svadbi, zabava i drugih proslava. Rođen je 17. rujna 1946. godine. Sviranje i glazba zanimali su ga od najranijeg djetinjstva. S deset godina već je počeo vježbati. Oca je namatao tako dugo dok nije prodao bika i kupio mu prvu harmoniku. Za dva tjedna već je svladao instrument, a prve novce zaradio je 1964. Svirao je zaruke, rođendane, krstitke. Svoju prvu pravu električnu harmoniku kupio je 1971. Došla je iz Njemačke i koštala je šest tisuća maraka.

Mato Pintar

Sam je napravio postolje od zubarskog stolca. Teško, masivno, na hidraulično podizanje. Sa sjetom se prisjeća američkog automobila na koji je ugradio agregat, pojačalo i harmoniku. Mogao je voziti mladence na vjenčanje i putem im svirati. Da cijelo selo čuje. Poludjeli su za tim, kaže Mato. Mato je izvrstan pjevač koji je mogao odsvirati i otpjevati petsto pjesama. Bio je angažiran po godinu dana unaprijed. Svirao je diljem Podravine – od Varaždina do Osijeka. Najbolje pamti zabave na Čingi-Lingiju.

 Počinjale bi u nedjelju oko podneva. Dolazile bi majke s kćerima na biciklima iz okolnih sela. On bi, u meksičkoj odjeći i s velikim meksičkim šeširom na glavi, izvodio meksičke. „Jedan dan života“, „Mama Huanita“, „Četiri staze“, „Ja i prijatelj moj“, „Karabina trenta-trenta“ i slične.

    „Seoski dečki bi si najradije žile rezali kad sam zasviral, ostavi ga cura, a on joj hoće poručiti koliko pati, ne pita koliko će to koštati, samo daj, sviraj Mato!“

 

    Mato i danas ima fonoteku s dvije tisuće ploča. Rijetko svira. Ne puši, ne pije, bavi se mehanikom i poljoprivredom. Djeluje kao zadovoljan čovjek. Iz glazbe je, kaže, odškolovao svoje petoro djece i sagradio kuću. Ona mu je donijela sve što ima u životu.

 

    Lazarusi iz Sedlarice

    Za Ivicu Lazarusa iz Pitomače, također, se može reći da pripada drugoj generaciji starih podravskih mužikaša. Rođen je 4. listopada 1944. U Sedlarici (Podaršanj). Tamo je završio osnovnu školu, a i većina njegovog današnjeg poduzetničkog  portfelja nalazi se tamo iako živi u Pitomači. U Sedlarici je staro seosko imanje, ribnjak, vodenica, pilana, najveći dio obradivih površina…

    Njegov sastav zvao se po njemu „Lazarusi“. Počeo je svirati 1964. kao samouk, a već godinu kasnije osniva u Sedlarici vlastiti sastav. U sastavu su svirali: Martin Marović violinu, Ivica Ivanic bas, Branko Drobnjak drugu violinu, Stjepan Ivanic bugariju i Ivica Lazarus harmoniku. Nastupali su najviše po zabavama i svadbama. Specijalnost su im bile meksičke: „Paloma“, „Čaša gorkih suza“, „Jedan dan života“, ali šibali su i sve drugo što se tražilo, kako se prisjeća Ivan, koji danas svira penzionerima tek tu i tamo.

    Svi iz sastava bili su poljoprivrednici, ali im je osnovna preokupacija bila glazba. Kad bi otišli na svoje sviračke gaže ne bi dolazili doma po16 dana. Samo bi svirali iz dana u dan. Bio je vođa ansambla a nikad nije savladao note, priča kroz smijeh. Šezdeset i šeste skladao je poznatu „Ja sam momak Bilogorac“. Kaže da je volio svoj posao i da mu harmonika, iako ima dvadesetak kilograma, nikad nije bila teška. S Brankom Drobnjakom svirao je 25 godina, a drugi glazbenici ostajali su u sastavu prosječno po 15 godina.

Nezadovoljni

   Nikad me nije svladal umor ni san, a dečkima nisam dal svirati na sedečki. Nekad su ljudi išli na svadbe iz želje, a danas idu iz obaveze. Na jednim svatima, nikad to ne bum zaboravil, kad smo pred jutro zasvirali Grka Zorbu, gazdarica je počela hitati kolače na pod, onda su letele čaše, tanjuri, kaj da su svi poludeli, sve su shitali na pod, plesali po stolovima, preko prozora, van pa nutra…sviraš za 200 maraka, a dobiješ 500 maraka tringelta. To su bila vremena. Ljudi su bili siromašniji, ali zadovoljniji.

Ivica Lazarus - svira svojoj generaciji

Danas imaju sve, puno više nego su imale one generacije, ali su svi nezadovoljni. Samo bi nekaj više i više. Kaj je tom narodu? Ne znam. Sedlarica je nekad imala pune brege ljudi, a danas svaki dan sve manje. Mladi odlaze.

    Kraj ostaje pust i prazan. Nema više pjesme. Nema više pjesme, ponavlja kroz trpki smijeh Ivica Lazarus, još uvijek s uzlupanim srcem spram prohujalim i dragim vremenima. (vp)

 

15 - Fajront, draga Publiko!

 

Pojam „podravska glazba“ danas mi je manje jasan nego li je bio kad sam počeo s ovim pisanjem. Stalno se pitam jesu li glazbenici koji su došli nakon znamenitih sastava kao što su bili Lengeri, Korenići, Šanteki, Belobrki, Vlahovići, Rabađije i njima slični, istinski nastavljači onog melosa što bi se mogao podvući pod ovaj nazivnik?

         Vjekoslav Prvčić

   Kad sam prije jedanaest godina počeo prvi val terenskih istraživanja oko teme starih podravskih mužikaša nisam imao pojma kamo će me to odvesti. Možda intuitivno, ponesen nekim drugim poslovima, ostavio sam se spomenute teme gotovo cijelo jedno desetljeće, ali ona me ponovno sustigla kao kletva tijekom prošle godine i tek sada znam koliko je zapravo opsežna.

Izvornost

    Teško je sagledati njezine granice, jer susret s jednim glazbenikom otvara potrebu za nekoliko novih. Onih koji su me u početku istraživanja, moram priznati, ponajviše zanimali, danas većim dijelom više nema među živima. Pojam „podravska glazba“ danas mi je manje jasan nego li je bio

kad sam počeo s ovim pisanjem. Stalno se pitam jesu li glazbenici koji su došli nakon znamenitih sastava kao što su bili Lengeri, Korenići, Šanteki, Belobrki, Vlahovići, Rabađije i njima slični, istinski nastavljači onog melosa što bi se mogao podvući pod ovaj nazivnik? Jesu li promjenom instrumenata (akustične šezdesetih i sedamdesetih godina mijenjaju električni!), promijenjene i neke osnovne karakterne osobine „naše“ glazbe? Je li izgubljena izvornost? Što je zapravo ta „izvornost“ podravske glazbe?     Onda, je li festival u Pitomači pomogao nastavku života podravske glazbe ili je izazvao upravo suprotan učinak: poslavonio podravsku glazbu? Tko su današnji istinski nastavljači djela Blaža Lengera i njegove glazbenih suvremenika? Kamo bi podravska glazba mogla krenuti u 21. stoljeću? Kao što vidite, poštovani čitatelji, pitanja je mnogo i teško je naći odgovore na barem jedan dio njih.

Knjiga

    Oni koji su s manje ili više pažnje pratili moja nastojanja da barem u najširim crtama pokušam dati prikaz intenzivnih zbivanja na podravskoj glazbenoj sceni druge polovice prošlog stoljeća, vjerojatno će se složiti sa mnom da je materijal obiman i da nadilazi mogućnosti jednog novinskog feljtona. Tako je došao trenutak da zatvorim ovu stranicu, a pokušam otvoriti jednu novu. Stoga bi, prije nego to učinim i zasad se oprostim s čitateljima koji su pratili feljton o starim podravskim mužikašima, htio izreći nekoliko napomena.

   Kao prvo, htio bih zahvaliti svim onim još živim glazbenicima koji su surađivali i svjedočili mi svojim sjećanjima o ljudima i događanjima.    Vjerujem da će njihova sjećanja naći mjesto u knjizi koju upravo pripremam na istu temu. Neki od njih su mi se i osobno javljali ispravljajući pojedine navode ili dopunjavajući zapisano. I njima od srca zahvaljujem. Hvala, također, Glasu Podravine na ustupljenom prostoru.

Kao prvo, htio bih zahvaliti svim onim još živim glazbenicima koji su surađivali i svjedočili mi svojim sjećanjima o ljudima i događanjima. Vjerujem da će njihova sjećanja naći mjesto u knjizi koju upravo pripremam na istu temu.

Vjekoslav Prvčić
 


 


  STARI NARODNI GLAZBENI SASTAVI
Zagorja Prigorja Podravine Moslavine Posavine Pokuplja Međimurja

he purpose of these WEB pages is to save all musician achievments of its villagers of Zagorje, Prigorje, Podravina, Pokuplje, Međimurje,
 Moslavina and Posavina, to show them to the whole world as a way of remembrance of those who are gone and for today´s generation
 to take a pride in them and to be an example for coming generations.
Computer design and copyright ©1998. - 2015.